Dok promatramo križ vidimo istodobno beskrajnu ljubav i beskrajnu patnju. Trpljenje nije dakako predmet naše ljubavi. Zapovijeđeno nam je da ljubimo Boga i našeg bližnjeg kao same sebe. Nije nam zapovijeđeno da ljubimo patnju. Čemu onda patnja?

Između trpljenja i ljubavi tanka granica. Nemoguće je ljubiti ako se ne razumije otajstvo križa. Nemoguće je slijediti Krista u punini ako se ne prihvaća trpljenje. Pozvani smo na različite zadaće i različitim putovima hodočastimo do doma Očeva, pa ipak nijedan od nas nije pošteđen trpljenja. Znak trpljenja urezan je u naše živote od trenutka rođenja sve do smrti.

"Tri su bila glavna otkrića istraživanja - naime, da je 67% onih koji sebe karakteriziraju kao „religiozne“ osporilo svoje vjerovanje u Boga, da je gotovo četvrtina svih ispitanih rekla da ih je pandemija učinila strašljivijima prema smrti, i to oko trećina ispitanih rekla je da je na njihov molitveni život utjecala ova kriza. Impresionirao me znatan broj onih koji su zbog COVID-a imali poteškoća s vjerovanjem u Boga koji ljubi čovjeka. No, mislim da nitko tko pažljivo čita Sveto pismo nikad ne bi mogao zaključiti da je vjera u Boga koji voli nekako nespojiva s patnjom". Donosimo razmišljanje biskupa Roberta Baroona o Božjoj ljubavi i kako je ona spojiva s ljudskom patnjom.

"Ništa nam tako snažno ne krade pozornost na sebe kao bol. Bol produbljuje, pooštruje, mijenja naš odnos sa svijetom.  Kad obolimo, naš svijet više nije isti. Prostor u kojem živimo suzi se i promijeni svoje značenje. Bol nam oduzme prostor životnoga kretanja. Ljudi s kojima smo dijelili posao i život više nisu tu. Nema uigranog ritma posla, odmora, druženja, sporta, spavanja." No ipak, kao vjernici, bol možemo promatrati iz Kristove perspektive i kada trpimo, trpjeti s Njim. Donosimo članak fra Ante Vučkovića objavljen u teološkom časopisu Crkva u svijetu. Člank prenosimo u cijelosti.

Zar nismo stotinu puta pomislili: Čemu sve to što mi proživljavamo? Čemu tolike patnje i bolovi? Tolike žrtve i tolike tragedije? Čemu tolike stiske i tjeskobe? Nemiri i krize? Širenje zla i pobjeda zla? Potiskivanje vjere i trijumf nevjere? Čemu sve to i zašto sve to?

Vlč. Boris Jozić na Youtube kanalu "Pod smokvom" problematizira pitanje patnje i zašto je Bog dopušta. "Bog ne dopušta patnju, već pati zajedno s nama. Isus je stoga supatnik. U svakoj boli, bolesniku Krist nastavlja patiti sa nama. Ista ta patnja dopušta nama da budemo patnici zajedno s Njime". Toliko je želio biti s nama, da nam dopušta da nas naša patnja suobličuje Njemu.

„Crkva u svijetu kriza i ljudske patnje“ bit će tema 61. teološko-pastoralnog tjedna koji će se 26. i 27. siječnja održati na Katoličkome bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, Vlaška 38.

"Prije mnogo godina bila sam u stanju učiniti sve kako bih izbjegla bol i pobjegla od križa. Umjesto da zagrlim križ i prepoznam njegovu ljepotu, bježala sam. Ignorirala sam svoj križ i time je on postajao sve teži", posvjedočila je vjeroučiteljica Elizabeth Estrada.

Rane sv. Pija iz Pietrelcine su se gotovo doslovno suobličile s Kristovim. Dobivši stigme, Otac Pio nam je postao pravo svjedočanstvo kako svoju patnju i bol nositi zajedno s Isusom te kako ljubav preobražava patnju.

"Vrag nas kroz patnju želi isprovocirati da se okrenemo od Boga. Međutim, vidimo da postoje neki koji se, upravo suprotno, kroz patnju suobličuju Kristu kojega se u patnji najdublje može spoznati. Patnja, dakle, ima smisao, ona nas posvećuje. Hrvatska kao država i danas pati jer ne uspijeva srediti svoje društvo, ali s druge strane sve više postaje centar duhovnih zbivanja među mladima. Razlog tome možda upravo možemo vidjeti u trpljenima koje je hrvatski narod prošao kroz čitavu svoju povijest", istaknuo je o. Ivan (Ike) Mandurić na susretu Hrvatskoga nadzemlja temu "Žrtva – spas za nas?"