Gospodin nam dopušta da prolazimo kušnje da bismo mogli dokazati svoju ljubav prema Njemu strpljivom ustrajnošću u poslušnosti njegovim zapovijedima. Ne trpimo nikakva iskušenja kojima nam On ne daje snage odoljeti. Unatoč našoj slabosti, možemo se pouzdati da će nas Gospodin izbaviti od svakog zla, koliko god patili.

U današnjem prvom čitanju imamo priču o patrijarhu, Abrahamu, koji nudi srdačno gostoprimstvo trojici tajanstvenih posjetitelja. Ova je priča bila dobro poznata Židovima i vrlo je vjerojatno pomogla formiranju tradicije gostoprimstva među njima sve do Isusovih dana, kao što vidimo odraženo u Poslanici Hebrejima: “Ne zanemarite gostoprimstvo prema strancima, jer time neki su nesvjesno ugostili anđele” (Heb 13,2). Je li Abrahamov odgovor na njegove posjetitelje bio išta drugačiji od Martinog?

Stoga budimo mudri u svladavanju nevolja, a još mudriji u dobrim vremenima. Jer Bog nam ne treba samo u teškim trenucima, nego u svakoj situaciji. A ako Ga maknemo iz dobre situacije, brzo će ona postati teška.

"Da bih se još više predala Bogu, trebam postati malena i dječja u svom povjerenju u Njega. Moram se potpuno predati i odvojiti od ovog svijeta i dopustiti mu da me uhvati kada padnem", piše u svjedočanstvu predanja Gospodinu koji vam donosimo u nastavku.

"Neposredno prije mog 13. rođendana, život mi se dramatično promijenio. Dijagnosticiran mi je encefalomijelitis mijalgije (također poznat kao sindrom kroničnog umora) nakon kojega sam uglavnom bila prikovana za krevet. Snovi za budućnost su izblijedjeli dok sam brojala tjedne (bolesti) koji su se pretvorili u mjesece i na kraju godine. Gledajući unatrag na gotovo 40 godina svog života, mogu vidjeti kako je Bog iskoristio moje patnje da me približi sebi", piše jedna hrabra majka koja je u vlastitoj boli spoznala da je Gospodin nikada nije napustio. Dapače, približio ju je sebi više nego ikad.

Evo pisma koje je jedan časnik napisao svojoj mladoj supruzi 1939. na početku Drugog svjetskog rata, čovjeka koji će kasnije poginuti dok je branio svoju diviziju u povlačenju.

Sjeti se grijeha čovječe i zaplači danas nad Mukom Isusa i bolima Marijinim. Danas kada otajstveno Isus biva predan i odveden. Poradi tvoga grijeha. Sjeti se čovječe i obrati se. Pusti suzu za Bogom. Plači sa Majkom da ti srce omekša i postane hram štovanja Boga. Da bude izvor ljubavi za gladne ljubavi i ranjene grijehom. Sjeti se grešniče Ljubavi Boga. I ne zaboravi. Nikada.

Zašto Bog dopušta patnju? Koji je smisao trpljenja i križa? Što je uopće patnja, a što križ? Odgovore na ova pitanja donosi fra Goran Azinović, svećenik Hercegovačke franjevačke provincije.

Raspelo je u središtu ljudskog iskustva i sve preobražava.

Kada je 1951. po dolasku u Krašić jedna novinarka upitala blaženog Alojzija Stepinca: "Što ćete raditi u Krašiću?", on je jednostavno odgovorio: "Radit ću i trpjeti za Crkvu." To što je rekao, i činio je do posljednjeg daha svoga života, pa je i svoju životnu i kršćansku misiju na kraju i ispunio: živio i je trpio za Boga, za Crkvu, za svoj hrvatski narod. Dok je boravio u Krašiću i Lepoglavi, lomili su ga, progonili i mučili samo da se odrekne križa, da se odrekne Isusa i svoje katoličke vjere, ali nisu ga uspjeli slomiti. Vjera i iskreno pouzdanje u Boga bili su jači od bilo kakvog terora ili mučenja i na kraju su pobijedili.