Postoji mnogo načina na koje nas Bog poziva k sebi. Za neke to mogu biti jednostavne riječi vjernog prijatelja ili snažne riječi Svetog pisma. Za druge, poput mene, pretpostavljam da je Bog odlučio da to mora biti izravnije i osobnije, piše Alison Brown s portala Catholic Exchange.

Od malih nogu sam planirala svoju budućnost. Htjela sam završiti školu i otići na fakultet studirati psihologiju i dramu. Htjela sam napisati knjigu i raditi s djecom. Nisam se planirala udati do svoje 30. godine i nisam planirala imati djecu do 35. godine.

Neposredno prije mog 13. rođendana, moj život se dramatično promijenio. Dijagnosticiran mi je encefalomijelitis mijalgije (također poznat kao sindrom kroničnog umora) nakon kojega sam uglavnom bila prikovana za krevet. Snovi za budućnost su blijedjeli dok sam brojala tjedne (bolesti) koji su se pretvorili u mjesece i na kraju godine. Gledajući unatrag na gotovo 40 godina svog života, mogu vidjeti kako je Bog iskoristio moje patnje da me približi sebi.

Gledajući unatrag, Bog me pripremao za sasvim drugačiji život. U dječjoj igri dala bih namjestiti sve svoje lutke jer sam se pretvarala da sam majka puno djece. Moj omiljeni film svih vremena bio je Zvuk glazbe. U srednjoj školi uspjela sam čuvati i podučavati djevojčicu s Downovim sindromom što mi je otvorilo srce djeci s invaliditetom.

Prvi trenutak kada sam se odrekla vlastitih planova bio je kad sam imala oko 16 godina. Mnogo sam patila zbog svoje bolesti. Otac me odveo liječniku specijalisti i na ovom konkretnom terminu, pretpostavljam da se može reći da smo se osjećali očajno. Mnogo sam se mučila. Jedva sam mogla funkcionirati u najboljim trenucima od teške iscrpljenosti i umora, boli u tijelu, mučnine, slabosti, nesvjestica, velikih magli u mozgu i problema s pamćenjem.

Ovo je bio prvi put da sam donijela svjesnu odluku da napustim sve svoje snove i planove za budućnost.

Sjedeći u liječničkoj ordinaciji, doktor se okrenuo prema meni i rekao: „Imam nešto što mislim da će ti pomoći. Ovdje u Australiji nije legaliziran, ali ga mogu dobiti iz Amerike.” Odjednom su svi moji snovi bili mogući, odjednom sam mogla vratiti svoj život. Osjećala sam se kao da mi nudi sve na srebrnom pladnju. Nastavio je “, ali vjerojatno nećete moći imati djecu, jer će to utjecati na vašu plodnost.” Nisam oklijevala. Rekla sam NE.” Podigavši ​​u tom trenutku svoj križ, i ja sam po prvi put prestala biti žrtva. Postala sam borac. Ratnik.

Bilo nam je iznimno važno ostati vjerni i otvoreni životu unutar našeg braka, bez obzira na to koliki pritisak imali svi, uključujući liječnike koji bi mi ponudili pobačaj ili koji bi nam pokušali nametnuti kontracepciju.

Ovo je bio prvi put da sam donijela svjesnu odluku da napustim sve svoje snove i planove za budućnost. Iako nisam prepoznala da je ono što radim prihvaćanje Božjeg plana za mene i koje su krajnje posljedice. Moja vjera nije bila duboka; to je još uvijek bila vrlo djetinja vjera s mnogo pitanja i borbi. Zahvaljujem Bogu što mi je dao mudrost i snagu da tom doktoru kažem- ne.

Imam šestero autistične djece o kojima se moram brinuti, zajedno s nekim vrlo teškim zdravstvenim stanjima za njih, uključujući ADHD, teške anksiozne poremećaje, kašnjenje ili oštećenja govora, senzorne probleme, alergije i kroničnu astmu.

To se nastavilo sa mnom tijekom mog braka i mojih godina rađanja. Moj muž i ja smo se vjenčali kada sam imala 20 godina. Upoznali smo se preko mog oca kada sam imala 16 godina, a počeli smo izlaziti kada sam imala 17 godina. Moj muž tada nije bio katolik i nije kršten tek nakon što smo se vjenčali i rodilo nam se prvo dijete. Tek mnogo godina kasnije shvatila sam da je rođendan mog muža na blagdan Svete Male Terezije , kojoj sam od malena bila posebno privržena. Prvo dijete sam rodila sa 21, a najmlađe s 35 godina. Imala sam 12 trudnoća u posljednjih 19 godina: 4 spontana pobačaja i 8 živorođenih (uključujući prijevremeno rođene bebe). Imam šestero autistične djece o kojima se moram brinuti, zajedno s nekim vrlo teškim zdravstvenim stanjima za njih, uključujući ADHD, teške anksiozne poremećaje, kašnjenje ili oštećenja govora, senzorne probleme, alergije i kroničnu astmu.

Doslovno bih većinu trudnoće provela na kauču previše bolesna da bih se kretala. U većini trudnoća dijagnosticiran mi je dijabetes, preeklampsija i visok krvni tlak. Obično bi došlo do točke u kojoj su stvari bile toliko loše da nije bilo ništa drugo nego staviti sve u Božje ruke. Moj muž je često morao napuštati posao ili raditi dok sam ja bila u bolnici i izvan nje dok sam žonglirala s djecom.

Trudnica/ Lucas Mendes/Pexels

Sigurna sam da je izvana sve izgledalo kao da se raspada. Možda je nekad bilo. Ali također smo naučili kolika je snaga molitve i zagovora svecima. Morali smo se predati i dopustiti Bogu da nas preuzme. Bog nas nikad nije iznevjerio. Bilo nam je iznimno važno ostati vjerni i otvoreni životu unutar našeg braka, bez obzira na to koliki pritisak imali svi, uključujući liječnike koji bi mi ponudili abortus ili koji bi nam pokušali dati kontracepciju. Iako smo se ponekad mučili, znali smo da će Božji plan i njegova volja za nas u konačnici stvoriti jak temelj za naš brak i našu obitelj.

Tijekom godina silno bih se borila pokušavajući shvatiti koja je moja svrha života. Kako je moj život mogao imati ikakav istinski smisao ili svrhu gdje je sve što sam mogao učiniti bilo ležati u krevetu, vezan za krevet i previše bolestan da bih izašao iz kuće?

Teškoće i borbe koje je donijela kronična bolest uvijek su u pozadini. Bilo je trenutaka tijekom godina u kojima bih puzala na rukama i koljenima da čuvam svoju djecu, previše iscrpljena i slaba da hodam. Postoje trenuci u kojima je iscrpljenost toliko jaka da se tresem i moje riječi postaju nejasne, a magla u mozgu uzrokuje da zaboravim riječi ili da zbrkam rečenice. Osjećam bolove u svakom zglobu, mišićima i kostima u svom tijelu. Također osjećam bolove u tkivu, koži i živčanim završecima. Od vrha glave i lica do vrhova nožnih prstiju. Sve što mi dotakne kožu, uključujući odjeću, može uzrokovati bol. Kad je bol najjača, moram se osloniti na vrlo jake flastere protiv bolova. Moje tijelo ne regulira tjelesnu temperaturu jako dobro, a moje srce ima tendenciju da kuca vrlo brzo ili van ritma. Moj krvni tlak ima tendenciju pada niskog nivoa od samo sjedenja ili stajanja. Kad se spremam srušiti, pojavit će mi se modrice, a žlijezde ispod ruku i na vratu će nabubriti i postati jako bolne. Od svoje 10. godine također patim od migrene. Od zadnje trudnoće dijagnosticiran mi je dijabetes tipa dva i bolest bubrega. Moj muž naporno radi kako bi uzdržavao sve nas i često mora preuzeti kuću jer se sve više borim s boli i nedostatkom energije, maglom i zbunjenošću, što sam starija. Pouzdajemo se u Boga za našu budućnost i naše sljedeće poglavlje u našem braku dok se udaljavamo od godina rađanja i veselimo se što ćemo ove godine proslaviti 20 godina braka.

Tijekom godina silno bih se borila pokušavajući shvatiti koja je moja svrha života. Kako je moj život mogao imati ikakav istinski smisao ili svrhu gdje je sve što sam mogao učiniti bilo ležati u krevetu, vezan za krevet i previše bolestan da bih izašao iz kuće? Proveo sam mnogo godina postavljajući pitanje “Zašto ja?” Gledajući prema dolje i fokusirajući se na pitanje koje je bilo najmanje važno.

Tek kad sam pročitala o svetom papi Ivanu Pavlu II, sve je postalo sasvim jasno. Papa Ivan Pavao II. posjećivao je bolesnike u bolnici i upućivao ih na molitvu. Rekao im je da i dalje imaju svrhu u životu, iako su bolesni i prikovani za krevet. Bio sam u suzama dok je Bog donosio jasnoću koju sam tražio. Tijekom goleme boli od fibromijalgije, počela sam moliti i prinositi tu neposrednu bol patnje, za druge i za duše u Čistilištu, posebno za zaboravljene duše. Tada sam prvi put u životu doživjela radost kakve nema. Morala sam naučiti pustiti sve i staviti se u Božje ruke jer je križ bio pretežak da ga nosim sama. Bilo je nepodnošljivo.

Bog me pozvao da molim i da svoje patnje koristim za spas drugih.

Naučio me radosno patiti. Da kada patimo za Božju volju i u skladu s njegovim planom, radimo s Njim, uz njega na vječnom spasenju svijeta. Zanijekati svoj križ znači zanijekati Isusa Krista, a ja to ne mogu učiniti. Nositi svoj križ ne bi trebao biti lak, udoban posao. Neuredno je i bolno, ali u tome ima ljepote. Ljepota u kojoj se nalazi u nadi Gospodina našega Isusa Krista, koji sve čini mogućim. Kroz ovaj križ naučila sam cijeniti jednostavnost života. Najmanji trenuci u životu često su oni najdublji. Da su ljudski život i dostojanstvo najvrjedniji i vrijedni borbe za njih od trenutka začeća do prirodne smrti. Shvatila sam i prihvatila svrhu patnje u svom životu i na ovom svijetu.

To što znam da se mogu ujediniti s Isusom kroz svoj križ daje mi veliku snagu i radost.

Patnja me natjerala da više posegnem za Gospodinom. To nije oduzelo moju vjeru. Povećalo ju je. Sada mogu podići pogled (zadržavajući fokus na nebu) i s lakoćom i prihvaćanjem reći: “Zašto ne ja?” Bog me pozvao i odgovorila sam. Moj odgovor nije uvijek savršen i nije uvijek spremno “da”, ali čak i malo nesavršeno “da” vodi do većeg, savršenijeg odgovora.

To što znam da se mogu ujediniti s Isusom kroz svoj križ daje mi veliku snagu i radost. Radost koju nikada nisam uistinu razumjela dok je nisam doživjela u vrijeme fizičke boli i patnje. Ova radost mi donosi nadu i ta nada pretvara moju patnju u svrhu koja služi Bogu i drugima. Ova patnja tako ispunjava moj život svrhom i smislom, čak i kada sam prikovana za krevet. Svjesnost toga ispunjava moje srce i daje mi osjećaj vrijednosti. Možda neću biti uspješna u očima svijeta. Možda neću moći fizički puno raditi, iz dana u dan. Ali mogu, kroz Isusa, donijeti smisao i svrhu, ne samo svom životu nego i svojim patnjama. Kroz samu dubinu mojih patnji Bog se otkrio i učinio poznatim meni i mojoj obitelji. Bog je donio svrhu mojoj patnji i približio me u jedinstvu sa sobom.