Je li brak, pa tim slijedom i obitelj i dalje, kako su nas nekoć učili, osnovna stanica društva ili je, zapravo, (već) nadiđena institucija? To je pitanje možda neprikladno postavljati u vrijeme – drugi tjedan u veljači – kada se obilježava Svjetski dan braka komu je Sv. Ivan Pavao II. 1993. podijelio svoj apostolski blagoslov, deset godina nakon što je počelo njegovo obilježavanje s ciljem podsjetiti bračne partnere na vrijednosti koje bi trebali njegovati, potrebu međusobna poštivanja i vjernosti koju su obećali, prenosi portal Katoličkog tjednika Nedjelja.

Uvjetovani brakovi

Razlozi za to što se parovi sve češće odlučuju na razvrgavanje bračne zajednice su brojni. Temeljni, međutim, treba tražiti u onomu zbog čega se jedan brak uopće sklapa. Svjedoci smo, naime, kako se znatan dio brakova sklapa uvjetovano – bračni parovi ulaze u brak zbog pritisaka obitelji ili sredine, stalnih upita: „Kad ćeš se više ženiti/udati?!“ „Vrijeme ti je!“, i slično. (Usput, miješanje trećih osoba, ne misli se tu samo na preljub, nego i „verbalni delikt“ zna biti kobno i za potencijalno uspješan brak.) Podatci o broju rastava sugeriraju, u biti ilustriraju činjenicu kako se sve više mladih poprilično nezrelo i nesvjesno odlučuje na ovaj važan korak. I onda kada u toj (potencijalno) ozbiljnoj zajednici dođe do prvih iskušenja, prvih problema – nespremnost za kompromis i žrtvovanje presuđuje braku.

Jurnjava za novcem

Jasno, na, sad već, gotovo kroničnu klimavost te „osnovne stanice društva“ utječe i današnji način života. Nemali je broj ljudi u jednoj naprosto bjesomučnoj jurnjavi za što većom sumom novca, što je, dakako, uvjetovano tim što živimo u doba konzumerizma. Sve se mjeri preko dobiti, odnosno preko materijalnih, a ne preko duhovnih vrijednosti. I u takvim uvjetima života nastupa otuđenje čovjeka od, u početku, kolega na poslu, prijatelja i na kraju i supružnika.

„U tom otuđenju“, tvrdi tuzlanski sociolog Srđan Vukadinović, „jednostavno ne vide pojedinca pored sebe. A bez žive komunikacije nema ni razmjene mišljenja o sustavu vrijednosti. Teško da oba partnera, oni koji čine bračnu zajednicu, provodeći cijele dane na društvenim mrežama, mogu doći do zajedničkih značajki koje čine sustav vrijednosti“.

Nakon čega dolazimo do pisma što ga je Sveti Otac uputio 26. prosinca 2021. supružnicima diljem svijeta u Godini obitelji. Papa, jasno, govori o braku kao sakramentu, ali neke su njegove poruke uistinu univerzalne. „…Zapamtite da je obitelj ‘temeljna stanica društva’ (ap. pobudnica Evangelii gaudium, 66). Brak je zapravo projekt izgradnje ‘kulture susreta’ (enciklika Fratelli tutti, 216). Zato su obitelji pozvane odgovoriti na izazov građenja mostova između generacija kako bi prenosile vrijednosti koje stvaraju istinsko čovjekoljublje“, poručuje Franjo ističući kako brak, kao poziv, poziva supružnike upravljati malenom lađom koju ljuljaju valovi.

Pogubnost društvenih mreža

Uz to upozorava i kako raspad braka posebno teško pada djeci koja na roditelje gledaju kao na stalan izvor stabilnosti, ljubavi, povjerenja i snage. Zanimljivo je, međutim, kako Rimski biskup – inzistirajući na kulturi susreta – poziva obitelji da odlože svoje mobilne telefone za stolom i razgovaraju.

Istodobno, neki bh. sociolozi smatraju kako se u projektu spašavanja brak(ov)a prvenstveno treba oduprijeti negativnu utjecaju društvenih mreža koje, dakako, imaju i svoje dobre strane koje se mogu koristiti za profesionalna dostignuća. No, tu bi bio krajnji domet toga virtualnog svijeta. I to je onda početak puta ka razumijevanju da postoje mnoge druge vrijednosti koje nemaju materijalnu vrjednotu za čovjeka, a, u biti, čine ga mnogo zadovoljnijim. Srž je, međutim, komunikacija, odnosno njezino pomanjkanje.

Uostalom, američka psihologinja Elizabeth Cohen, navodeći problem komunikacije kao prvi od 12 najčešćih razloga zbog kojih dolazi do rastave, podsjeća i da se obično čuje kako su razlozi za razvod novčani problemi, problemi s (neusklađenim) obvezama, ali svi su ti problemi duboko ukorijenjeni u prekid komunikacija.

Štoviše, drži ta psihologinja, prekid komunikacije nerijetko dovodi to toga da se ljudi osjećaju loše pa kritiziraju, pokazuju ljutnju ili postavljaju razne zahtjeve. Obično nerealne. „Mnoge razvedene žene priznale su kako su se osjećale manje vrijednima i kao da nisu bile prioritet (u vezi). Kada nestane empatije, teško je vratiti se“, tvrdi Cohen upozoravajući, također, i na „gubljenje samog sebe“ kao jedan od 12 razloga zbog čega se parovi odlučuju na kraj braka.

(Ne)trpi zbog djece…

„Vrlo često u vezama jedan od partnera žrtvovao je ono što je nekoć htio kako bi radio na braku i obitelji. To može biti propuštena prilika za posao ili gubljenje sebe u ulozi roditelja. Jedno je raditi kompromise, ali drugo je potpuno izgubiti iz vida svoju individualnost“, tumači psihologinja naglašavajući kako ljudi ponekad žele razvod iz istih razloga koji su ih mučili i na početku zajedničkog života, ali da je razlika u tome što su se nakon dugo godina stvari nagomilale te mnogi postaju svjesni kako se to neće (lako) promijeniti. Nakon čega se nameće i pitanje:

U kojem slučaju spašavati brak? Odgovor je – u svakom, osim u jednom.

Ako u bračnim zajednicama ima nasilja ili bilo koje torture, to naprosto ne treba spašavati. Sociolozi i ponajprije psiholozi misle i kako se ne treba opterećivati rečenicom vrlo izraženom u našem (balkanskom) narodu – „Trpi zbog djece.“

Jer djeca koja odrastaju u okolnostima nasilja ili (drugih) patoloških pojava u braku samo mogu to ponašanje reflektirati u svom životu te je realna mogućnost da oni postanu neki novi nasilnici. Nekada je, dakle, dobro da dođe do razvoda, ali, naročito mladi, partneri trebaju prethodno iscrpiti sve moguće mehanizme. Razvod je – posljednja opcija.

U ovom je kontekstu aktualna i dvojba: Je li razvod nasljedan? Hoće li, naime, djeca iz propalih brakova biti predodređena za bračni krah u svojim životima? Licencirana stručna savjetnica za brak i veze Debra Fileta drži kako takva opasnost ne postoji.

„Kao u svim važnim stvarima u životu, tako i ovdje, mi sami odlučujemo hoćemo li ostati u braku ili ne. To zapravo podrazumijeva niz odluka koje donosimo još u samaštvu i nastavljamo ih donositi tijekom hodanja. Važno je nastojati svaki dan odabrati ono ispravno i zdravo, a ne ono što ti pruža samo trenutnu ugodu i zabavu.

Prvo trebaš biti vjeran sebi, svojim vrijednostima, budućnosti i Bogu.

U konačnici, ti odlučuješ izabrati pravu osobu za sebe, i ostati joj vjeran, odan i privržen bez obzira na poteškoće koje će se pojavljivati na vašem životnom putu. Ne moraš slijediti stope svojih roditelja, niti bilo koga drugog, nego svjesno odaberi da ćeš kročiti drugom stazom“, poručuje i autorica knjige Tri koraka do prave ljubavi.

Tri Papine (čarobne) riječi

Nedvojbeno je pritom kako brak može emocionalno raniti djecu, ali on ni u kojem slučaju nije nasljedan – nema toga gena koji bi određivao koliko ćemo biti privrženi i odani partneru u braku. Prisjetimo se i kako papa Franjo u rečenome pismu supružnicima drži kako su tri najvažnije riječi u braku: molim, hvala i oprosti.

A kad izbije konflikt, nikada ne dopustite da dan završi, a da se niste pomirili, uči nas Sveti Otac.

Netko će, posebice oni koji su već za razvod spremni, kazati: „Što Papa zna o braku?“, a drugi pak kako je taj savjet prejednostavan. Ipak, prisjetite se učinkovitosti riječi o kojima Franjo govori, pa ćete shvatiti kako su one uistinu – čarobne. I zapravo učinkovite.