Sveti Franjo – gorostas duha, tijelom je, kako životopisci navode, bio malen i neugledan.

„Brata magarca“, kako je nazivao tijelo, izmučenog pokorom i bolestima duša je napustila u Porcijunkuli u noći s 3. na 4. listopada 1226. (U srednjem vijeku novi dan je počinjao uvečer, a ne ujutro).

„Na onim su se blagoslovljenim udovima mogli vidjeti čavli što ih je iz njegova tijela na čudesan način skovala Božja sila. Da, oni su u njegovo tijelo tako urasli da su se, ako bi ih tko pritisnuo na jednoj strani, odmah pokazali na drugoj kao jedinstvene tvrde žile.

Na njegovu se tijelu mogla jasno vidjeti i rana na prsima.

Ona je bila jednaka onoj rani na Spasiteljevim prsima, koja je na tijelu našeg Spasitelja proizvela sakrament ljudskog otkupljenja i preporođaja.

Čavli su bili crni kao željezo, a rana na prsima bijaše crvena i izgledala je kao neka divna ruža, jer se tijelo oko nje stisnulo.

Dok su mu ostali dijelovi tijela po naravi i uslijed bolesti prije bili tamni, sada je to tijelo odsijevalo izvanrednom bjelinom i dočaravalo ljepotu nebeskog preobraženja.

Udovi su mu, kad su ih se doticali, bili tako meki i gipki te se činilo kao da su se povratili u nježnost dječje dobi, a nekima se činilo kao da su urešeni očitim znakovima nedužnosti.

Dok su se na sjajnobijelom tijelu čavli crnili, rana se na boku rumenila poput rascvjetane ruže“, opisuje sv. Bonaventura.

kapela prijelaza sv. Franje u Porcijunkuli/ Foto: Filip Vrbanić

U Velikom životopisu sv. Bonaventura opisuje što se dalje događalo.

„Kad je svanulo, mnoštvo koje se sleglo, uzevši grane drveća i povećavši rasvjetu buktinjama, uz himne je i popijevke odnijelo sveto tijelo u grad Asiz (unutar gradskih zidina, nap. a.).

Prolazeći pokraj crkve sv. Damjana, gdje je tada zatvorena s djevicama boravila ona plemenita djevica Klara koja sada uživa nebesku slavu, sa svetim se tijelom malo zaustaviše i, urešena nebeskim biserjem, pokazaše ga onim svetim djevicama da ga vide i poljube.

Kad napokon sa zanosnim klicanjem stigoše u grad, dragocjeno blago što ga doniješe s najvećim poštovanjem sahraniše u crkvi sv. Jurja (danas je na tom mjestu bazilika sv. Klare, nap. a.).

Ondje je Franjo kao dječak učio pisati, ondje je kasnije prvi put propovijedao i napokon je ondje (nakon smrti) dobio prvo počivalište.“

„Godine Gospodnje 1230, kad su braća bila sakupljena na generalnom kapitulu u Asizu, ono je Gospodinu posvećeno tijelo 25. svibnja preneseno u baziliku koja je sagrađena njemu u čast“, zabilježio je sv. Bonaventura.

Mjesto na kojem su podignuti bazilika i Sveti samostan prije je među stanovnicima bilo poznato kao Colle dell’Inferno – Brdo pakla, jer je bilo mjesto izvršenja smrtnih kazni i smetlište.

Od izgradnje svetišta zove se Colle del Paradiso – Rajsko brdo.

To je mjesto urešeno nebrojenim milostima. Brojna čuda nastavila su se događati i nakon Franjinog odlaska u nebo.

Stoga je brat Ilija, Franjin nasljednik na čelu reda, naredio da se grob, zazida „tako marno“ da nitko ne otkrije gdje je. Time je tijelo osigurano od krađe.

Kako je vrijeme prolazilo, sjećanje je blijedjelo, a nastajale su priče. Govorilo se da je tijelo neraspadnuto, čudesno „uspravljeno, netaknuto i gotovo živo, s očima otvorenim prema nebu“ i živim ranama. Spominjala se tajanstvena podzemna „treća crkva“ (bazilika sv. Franje izgrađena je na dvije razine), u kojoj su i tijela sedmorice Franjinih drugova, također neraspadnuta.

Sv. Pio V. naredio je u 16 . stoljeću tajna iskapanja ali grobnica nije pronađena.

Priče je dodatno potaknuo jedan fratar 1607. godine.

Tvrdio je da je pronašao podzemnu crkvu zatvorenu brončanim vratima. Unutra, na ploči iznad oltara, vidio je „tijelo slavnog oca, svetog Franje, kako stoji licem okrenutim prema tim vratima“.

Međutim, više nije mogao naći otvor kroz koji je bio ušao.

jedan od najstarijih prikaza sv. Franje uz oltar donje bazilike/ Foto: Filip Vrbanić

Da smiri situaciju, tadašnji papa Pavao V. odredio je da će svatko tko se usudi tražiti grobnicu odmah biti ekskomuniciran.

Zabrana je ostala na snazi do 1755.

Tada je papa Benedikt XIV. tajno ovlastio generalnog ministra franjevaca konventualaca koji žive u Svetom samostanu, da provede istraživanje. Iskapalo se noću, u najvećoj tajnosti.

Ministar je otkrio da je u glavnom oltaru prazan kameni ležaj pa je ustvrdio da je podzemna treća crkva „obična prijevara“.

Ipak kroz pukotinu u stijeni, dublje pod zemljom ugledao je kao neku škrinju. Međutim, nije stigao doći do nje.

Papa je umro 1758., s čime je prestala i tajna istraga.

Međutim, franjevci ju nisu zaboravili.

Ponovno su pokušali nakon gotovo pola stoljeća no zbog francuske okupacije Umbrije, morali su ponovno stati.

Nakon Napoleonovog poraza, 1818. godine papa Pio VII. opet je dopustio nastavak istraživanja. Petorica fratara oboružana pijucima noću su kopala tunel od papinskog sedesa prema oltaru.

Nakon gotovo dva mjeseca zvuk udaraca napokon je naznačio šupljinu. Ispod oltara pojavili su se klesani kameni a iza njih željezna rešetka.

Prema izvještaju koji je kustos samostana poslao Papi, pri svjetlosti svijeće ugledali su tijelo s jasno vidljivom glavom i stopalima!

Ali, „pri prvom dodirom sa zrakom, ruke koje su mu počivale na trbuhu odjednom su se spustile zajedno s cijelim trbuhom“.

Nakon 592 godine tijelo se raspalo.

„Bilo je to 12. prosinca 1818. u 22 sata.“

gornja bazilika sv. Franje/ Foto: Filip Vrbanić

Idućih tjedana napravljena je službena rekognicija, a u grobu su pronađene samo kosti. Budući da položaj i novonastalo stanje tijela nisu odgovarali pričama, pojavila su se pitanja je li to zaista sv. Franjo.

U sarkofagu su se nalazili: ležeći ljudski kostur, dug 139 centimetara; dvanaest novčića, trideset jantarnih perli (molitveno pomagalo), prsten, kamen blizu lubanje (možda uzglavlje) i oksidirani metalni fragmenti.

Liječnici su pregledali kostur: odrasli muškarac, prosječne dobi, s dobro očuvanim kostima, iako je lubanja bila fragmentirana.

Vidljivo je devet zuba. Struktura kostiju bila je tipična za muškarca od oko 50 godina. Kosti su zatim izvađene i smještene u tri zatvorene drvene kutije. Sve je popisano, izvagano i opisano do najsitnijih detalja.

Istraživači su zaključili da su to zaista relikvije sv. Franje. Dana 20. rujna 1820. to je potvrdio i Papa.

Zazvonila su asiška zvona, baziliku, Veliku tvrđavu i gradske zgrade obasjala je svjetlost baklji. Franjo je ovdje!

Prema nekim izvorima svečev kostur je provezen gradskim ulicama na kolima, što je dodatno utjecalo na cjelovitost jer su se kosti rasule.

Za četiri godine je oko grobnice dimenzija 3.5 × 3.6 metara, isklesane u stijeni poput Isusove, uređena kripta.

Od tada hodočasnici dolaze u tu „treću crkvu“ moleći neposredno pred grobom sv. Franje.

U kripti se nalaze i tijela četvorice njegovih prvih drugova Leona, Masea, Anđela i Rufina, te franjevačke trećoredice Jakobe koju je nazivao „bratom“.

Na novu rekogniciju čekalo se stoljeće i pol. Na inicijativu sv. Pavla VI. ostatci su 1978. pregledani i bolje zaštićeni. Kosti su tada smještene u malu pleksiglasnu kutiju, unutar brončane škrinje iz 1820., te je sve vraćeno u izvorni kameni sarkofag.

Treća rekognicija 1994. nije pokazala promjene.

Godine 2015. ponovno je otvorena zaštitna kutija i obavljen detaljan pregled, pri čemu također nisu ustanovljene značajne promjene u odnosu na ranija ispitivanja.

A onda se, osam stoljeća od Franjinog preminuća, 2026. godine, dogodila jedinstvena prilika.

bazilika sv. Franje u Asizu/ Foto: Filip Vrbanić

Franjino je tijelo prvi put izloženo na javno štovanje!

Ispred oltara u donjoj bazilici, od 21. veljače do 22. ožujka 370 tisuća hodočasnika sa svih strana svijeta iskazalo je čašćenje svetim kostima.

Iako tijelo nije neraspadnuto, pogled na njegove ostatke pobuđuje vjeru saznanjem da je Franjo duhom i dalje uz svoje sinove i kćeri, i da pred Božjim licem zagovara da mu se pridruže u vječnoj slavi.

Iz groba u stijeni Subasija na kojem leži Asiz niknulo je sjeme iz kojeg je izrasla šuma koja obuhvaća čitav svijet.