Božja riječ postoji od vječnosti, po njoj je sve stvoreno, ona je u punini vremena postala tijelom, a na koncu vremena Bog će u svojoj Riječi (Kristu) sve ponovno uglaviti. Sveto pismo svjedoči o događaju Boga koji se ljudima objavljuje riječima i djelima te koji je u Kristu, kao svojoj konačnoj ili definitivnoj Riječi, rekao sve. Zato ne treba očekivati nikakvu drugu objavu kojom bi Bog trebao nadopuniti sebe, jer nam je u Isusu Kristu dao samoga sebe, piše za portal Svjetlo riječi doc. dr. sc. Hrvoje Kalem.

Isus Krist Božja je konačna Riječ koja je hermeneutsko središte čitavoga Svetog pisma. Stoga i Stari i Novi zavjet treba tumačiti i čitati kristološki. Sveti Augustin lijepo kaže kako je Novi zavjet skriven u Starom, a Stari otkriven u Novom. Ovo skrivanje Novoga u Starom i otkrivanje Staroga u Novom moguće je upravo zato što i u jednom i u drugom odzvanja Božja riječ, odnosno Božji govor: „Više puta i na više načina Bog nekoć govoraše ocima po prorocima; konačno, u ove dane, progovori nama u Sinu. Njega postavi baštinikom svega; Njega po kome sazda svjetove” (Heb 1,1-3).

Novi je zavjet skriven u Starom, a Stari otkriven u Novom.

Imajući na umu ovu dinamiku Božjega govora neizmjerno je važno egzistencijalno usvojiti Božju riječ koja je zapisana u Svetome pismu te sadržana i u Tradiciji ili Predaji.

Sveto pismo i euharistija

Na razini dojma, čini se kako u našem hrvatskom katoličkom narodu još uvijek nismo došli do svijesti o egzistencijalnoj važnosti Svetoga pisma za naš molitveni, vjernički i uopće duhovni život. Nadbiskup Smiljan Franjo Čekada na Drugom je vatikanskom saboru upozoravao na to da je u Katoličkoj Crkvi uvelike zanemareno čitanje Svetoga pisma i da su nas protestanti pretekli u tome pogledu. Nekako se čini da katolici više „vjeruju” sakramentima nego Svetome pismu. Tako se Katoličku Crkvu tijekom povijesti nazivalo Crkvom sakramenata, a protestantsku Crkvom riječi.

Čitajući Sveto pismo, razgovaramo s Bogom na jednak način kao što s njim razgovaramo nakon što ga primimo u maloj hostiji u kojoj nam se daje pod prilikama kruha.

Mišljenja smo da je, ako je zbog izvanjskih razloga i postojala ova umjetno stvorena podjela, danas posve nadvladana. Takvo nadilaženje može se zahvaliti i Drugom vatikanskom saboru koji poziva povratku na izvore. Temeljni izvor ne samo teologije nego i propovijedanja, kateheze te čitavoga duhovnog života vjernika je Sveto pismo, kao zapisana Božja riječ. Imajući to u vidu, dogmatska konstitucija o božanskoj objavi Dei verbum u broju 21 ističe važnost Svetoga pisma za Crkvu. U istome broju donosi izraz o dva stola s kojih Crkva uzima i pruža vjernicima kruh života. Ta dva stola su stol Božje riječi i stol Kristova tijela.

Time nam se želi reći da je u Svetom pismu i u euharistiji prisutan isti Bog. Isti Bog nam se daruje u Svetome pismu i u svetoj euharistiji. Besmisleno je, kako kaže Ljudevit Rupčić, pitati gdje nam se Boga daruje više, jer se Bog ne može dijeliti. On nam se uvijek daje cjelovito, potpuno, kako u Svetom pismu tako i u euharistiji. Dakle, razlika je samo u modalitetu, a ne u sadržaju. Na jedan nam se način daje u Svetom pismu, a na drugi način u euharistiji.

Od neizmjerne je važnosti ne izgubiti milost susreta i prepoznati Boga u lomljenju kruha i u Pismima.

Kad slušamo i čitamo Sveto pismo te o njemu razmišljamo, znamo da nam u njemu govori sam Bog. Čitanjem i slušanjem Svetoga pisma primamo samoga Boga, ali u isto vrijeme dajemo odgovor na taj Božji govor. Čitajući Sveto pismo, razgovaramo s Bogom na jednak način kao što s njim razgovaramo nakon što ga primimo u maloj hostiji u kojoj nam se daje pod prilikama kruha. Čitanjem, slušanjem i meditiranjem Svetoga pisma događa se susret između Boga i čovjeka, i to isti onaj susret koji se događa u euharistiji.

Od neizmjerne je važnosti ne izgubiti milost susreta i prepoznati Boga u lomljenju kruha i u Pismima. Taj susret ne bi smio biti površan, nego susret koji se sastoji u obostranom darivanju, susret u kojemu čovjek nije tek pasivni primatelj, nego ima što ponuditi Bogu, ima čime „iznenaditi” Boga jer je nešto primio od njegove punine. Zbog toga sveti Grgur Veliki piše da božanske riječi rastu zajedno s onim tko ih čita.

Gdje su dvojica ili trojica sabrani u moje ime, ja sam s njima.

U Svetom pismu prisutan je isti onaj Bog kojega Crkva naviješta i onaj koji se uprisutnjuje pod prilikama kruha i vina. Nema konkurencije između Boga prisutna u Pismima i Boga prisutna u euharistijskim prilikama. Dapače, imamo bogatstvo koje nam omogućuje da uzmemo sa stola Božje riječi, kad god nam nije moguće uzeti sa stola euharistije. Tako čovjek nije nikada bez susreta s Bogom. Ne smijemo zaboraviti ni onu Isusovu uputu: gdje su god dvojica ili trojica sabrani u moje ime ja sam s njima.

Čitanjem pisma odupiremo se zlu

Sve nam ovo govori o potrebi da kao vjernici usvojimo Sveto pismo i to ne bilo kako, nego egzistencijalno! Egzistencijalno, zato jer ono progovara našem životu, jer je ono uporište i životna snaga nas vjernika, jer je u njemu sadržana Božja riječ koja je jača od dvosjekla mača, zato što je ono hrana duše i vrelo duhovnoga života. To znači egzistencijalno usvojiti Sveto pismo i tako se odnositi prema njemu i živjeti po njemu. Drugim riječima, egzistencijalno usvajanje Svetoga pisma znači dopustiti mu da oblikuje naš život, da prožme sve pore našega života i dovede nas našem krajnjem temelju i konačnom cilju.

Sveto pismo ima spasonosnu i oslobađajuću snagu za čovjekov život.

Njemačka benediktinka i profesorica patrologije Justina Metzdorf komentirajući neka Origenova promišljanja, smatra kako Bog stvara prostor čovjekovoj slobodnoj volji, tako da čovjek u svakom trenutku ima slobodu odlučiti se za dobro i ne popustiti zlu. Taj prostor nastaje suradnjom i prisutnošću Božje riječi koja nas tješi i spašava. Tako prema Origenu, egzistencijalno usvajanje Svetoga pisma ima sakramentalnu dimenziju jer je u čitanju i shvaćanju Svetoga pisma Krist prisutan kao Tješitelj i Spasitelj. Drugim riječima, kad vjernik čita i proučava Sveto pismo i dopušta da ono oblikuje njegovo mišljenje i djelovanje, tada mu Bog stvara prostor te mu tako daje da se može oduprijeti zlu. Još snažnije Origen to podcrtava kad kaže da tko stavi svoj život pod vodstvo Božje riječi, dobiva usred nevolja radost i vedrinu duha. Sveto pismo ima spasonosnu i oslobađajuću snagu za čovjekov život.

Na tragu Origenovih promišljanja možemo reći da razmatranjem Svetoga pisma utiskujemo u svoju dušu božanske i spasonosne misli kojima je moguće oduprijeti se Zlomu. Tako nam Justina Metzdorf, služeći se Origenovim promišljanjima, pokazuje kako Božja riječ, koja je zapisana u Svetome pismu, može djelovati  i stvoriti prostor koji čovjeka oslobađa od zla.

Unutar Crkve svaki vjernik više i intimnije, dublje i osobnije upoznaje Boga njegovom svetom riječi.

Sveto pismo nije tek riječ o Bogu, nego Božja riječ koja je u jednom povijesnom trenutku bila zapisana. U njoj nalazimo obranu od zla, ona nam je zdrava hrana, princip, načelo i počelo propovijedanja, kateheze, pastoralnoga rada, a svima nama osvježenje duše, jer tako dovodimo Boga u najživotnije u svome životu – u svoju dušu. Zato je važno da tu zapisanu Božju riječ egzistencijalno usvojimo i da joj dopustimo da oblikuje naše misli, riječi i djela.

Usvajanje Svetoga pisma ima sakramentalnu dimenziju jer je u čitanju i shvaćanju Svetoga pisma Krist prisutan kao Tješitelj i Spasitelj.

Tek kad je egzistencijalno usvojimo, tada će i naše propovijedanje, kateheze, pastoralni i teološki rad, rad s mladima i starima biti istinski egzistencijalni, autentični i relevantni, jer su nadahnuti Božjom riječju koja prožima našu egzistenciju. Tada će takvo djelovanje voditi tomu da se u njemu vidi Božje nadahnuće koje će i drugima postati kriterij vlastite egzistencije.

Crkva nam pomaže u tome da egzistencijalno usvojimo Božju riječ, jer je samo Crkva kao zajedništvo Božjega naroda, istinski prostor unutar kojega svaki vjernik može i treba čitati Sveto pismo te ga dublje razumijevati. Unutar Crkve svaki vjernik više i intimnije, dublje i osobnije upoznaje Boga njegovom svetom riječi.