Vjeroučenici osnovnih i srednjih škola koji su osvojili prva tri mjesta na Vjeronaučnoj olimpijadi, državnom natjecanju iz vjeronauka i pobjednici kviza „Pametna pitanja za pametne glave“ Hrvatskoga katoličkog radija u pratnji vjeroučitelja sudjelovali su od utorka 1. do subote 5. rujna na nagradnom hodočašću u Italiji.
Na početku hodočašća, nakon što smo se razbudili, izmolili smo iz časoslova jutarnju molitvu predviđenu za utorak 1. rujna, prvi dan našega puta. Inače, jutarnje i večernje molitve iz časoslova za dane putovanja pripremili su nam djelatnici Hrvatskog instituta za liturgijski pastoral Vječna Stepinac i Siniša Kolar koji je hodočastio s nama i svojim fotoaparatima marljivo bilježio trenutke hodočašća. 
Slijedilo je iznenađenje koje se tijekom prijašnjih nagradnih putovanja pokazalo kao jako zanimljivo svim hodočasnicima. Svatko od putnika – hodočasnika izvukao je na papiriću napisano ime jednog od hodočasnika za kojeg će tijekom hodočašća u tajnosti moliti i biti njegovim anđelom. Imena koja je Anita Vranić, voditeljica hodočašća u ime Hrvatske biskupske konferencije, unaprijed pripremila zabilježena su uz imena na popisu hodočasnika kao podsjetnik.
Prvo odredište nagradnog putovanja bio je Loreto – najpoznatije marijansko svetište u Italiji gdje se nalazi čuvena Nazaretska kućica.
Ovdje smo doznali kako je Nazaretska kućica stigla u Loreto.
1253. godine sveti francuski kralj Luj bio je na misi u Nazaretu u kući za koju se vjeruje da je kuća u kojoj se dogodilo anđelovo navještenje Mariji. Prema tradiciji, 38 godina kasnije, dalmatinski pastiri su jedne noći primijetili da se na njihovim poljima našla jedna neobična kuća. Tamošnje vlasti poslale su izaslanike u Nazaret da bi provjerili točnost priče i utvrdili da je tamo Nazaretska kuća nestala. Otkriveno je da je kuća u Dalmaciji izrađena od vapnenca, žbuke i cedra, a to su bili materijali koji su bili svojstveni Nazaretu, a strani za Dalmaciju. Kućica se pojavljivala na raznim mjestima, a onda se zaustavila u zaseoku Loreta.
O prenošenju kućice iz Trsata u Loreto postoje razna nagađanja, ali tradicija je jasna – kućicu se prenijeli anđeli. U vrijeme kad je kućica bila u Trsatu, tamošnji biskup bio je teško bolestan i čudesno je ozdravio. Prema tradiciji njemu je Gospa objavila da je kućica prenešena iz Nazareta jer ju je Njen Sin želio sačuvati od onih koji su u to vrijeme obeščašćivali sveta mjesta u Svetoj Zemlji. Od 1294 godine hodočasnici iz cijelog svijeta dolazili su u Loreto i mnogi pape su tamo klečali u molitvi. Oko kućice su dva traga urezana u mramor, a udubljeni tragovi su svjedoci vjere hodočasnika, koji na koljenima u molitvi obilaze kućicu.
Hrvati su dolazili u Loreto na hodočašća i plakali su pred Gospom u molitvi: “Gospe, vrati se na Trsat!” Kad je za to čuo papa onda je vjernicima za utjehu dao Gospinu sliku koja se sad štuje na Trsatu. Tu sliku je, prema predaji, naslikao sv. evanđelist Luka.
Selo Loreto teško je bombardirano u Drugom svjetskom ratu, ali velika crkva u kojoj je bila Nazaretska kućica, s jednim vratima, prozorom i kaminom, stajala je neoštećena.
U svetištu smo sudjelovali u euharistijskom slavlju koje je predslavio župni vikar u Mariji Bistrici vlč. Vedran Jakić. On nam je bio duhovno vodstvo tijekom čitavog hodočašća.
Nakon posjeta Loretu i Nazaretskoj kućici krenuli smo se smjestiti u hotel. Prelijepo iznenađenje za hodočasnike bili su bazeni u kojima su se vjeroučenici osvježili nakon više od 12 sati putovanja.
Sljedećeg jutra posjetili smo Lanciano i doznali da se upravo ondje čuva prvo euharistijsko čudo Katoličke Crkve.
Izvanredni događaj zbio se u 8. stoljeću kao Božji odgovor bazilijanskom redovniku koji je posumnjao u stvarnu Isusovu prisutnost u euharistiji. Tijekom mise, nakon dvostrukog posvećenja, hostija se pretvorila u živo meso, a vino u živu krv koja se zgrušala u pet kuglica nepravilnih i različitih oblika i veličina.
Hostija koja je postala meso danas ima iste mjere kao velika hostija koja se koristi u Rimokatoličkoj Crkvi. Svijetlosmeđe je boje, a postaje ružičasta kada se osvijetli sa stražnje strane. Krv je zgrušana i zemljane je boje.
Provedena su mnoga istraživanja, a posljednja su bila 1970. – 1971. te 1981. godine. Analize su provedene s velikom znanstvenom preciznošću i dokumentirane nizom mikroskopskih fotografija.
Zaključeno je, među ostalim, da su meso i krv pravi te da pripadaju ljudskoj vrsti. Meso se sastoji od mišićnog tkiva srca, a meso i krv imaju istu krvnu grupu – AB. Očuvanost Tijela i Krvi, koji su ostali u svom prirodnom stanju gotovo 12 stoljeća, unatoč izloženosti atmosferskim i biološkim utjecajima, ostaje izniman fenomen.
Kao zaključak može se reći da je znanost, pozvana da svjedoči, dala siguran i temeljit odgovor u pogledu autentičnosti euharistijskog čuda u Lancianu.
Nakon obilaska svetišta i euharistije u Lancianu, uputili smo se prema San Giovanniju Rotondu – svetištu sv. Padra Pija.
Sveti Pio iz Pietrelcine, kojega vjernici od milja nazivaju Padre Pio, jedan je od najpoznatijih svetaca 20. stoljeća. Poznat po milosrđu i ljubavi, bio je blagoslovljen i mnogim mističnim darovima povezanima s božanskim ukazanjima i borbama s demonima te pojavom stigmi na svom krhkom tijelu.
Sv. Padre Pio nije puno izlazio jer su ga dugotrajne bolesti i svećeničke dužnosti držale gotovo zatvorenoga u San Giovanniju Rotondu, u samostanu Santa Maria delle Grazie, gdje je proveo posljednjih 50 godina svoga života. Unatoč tome, pomagao je tisućama vjernika, dok su hodočasnici neprestano pritjecali svjedočeći njegovu poniznom milosrđu i mnogim čudesnim događajima koji su se zbivali oko njega.
Broj štovatelja Padra Pia za njegova života bio je uistinu velik, a nakon kanonizacije 2002. godine pobožnost prema njemu samo se povećavala.
Danas su mnoga važna mjesta iz svečeva života očuvana i otvorena kao hodočasnička odredišta, od njegove rodne kuće do kripte u kojoj se nalazi svečevo neraspadnuto tijelo.
Rođen je u gradiću Pietrelcinu u kojemu je i odrastao. U Pietrelcini, malom srednjovjekovnom gradu u provinciji Benevento, Padre Pio rođen je kao Francesco Forgione u vrlo religioznoj obitelji. Zbog zdravstvenih problema od 1909. do 1912. godine Padre Pio nije mogao boraviti ni u samostanu ni u obiteljskoj kući. Stoga je živio u sobici u blizini svoje obiteljske kuće, u kojoj se i danas čuvaju neki od njegovih osobnih predmeta.
Crkva Santa Maria delle Grazie u San Giovanniju Rotondu bila je župa sv. Padra Pija od 1916. sve do njegove smrti 1968. godine. Samostan u kojemu je živio i danas se nalazi uz ovu crkvu.
Svetište sv. Padra Pija u San Giovanniju Rotondu izgrađeno je kao znak odanosti prema ovom svecu. Otvoreno je 2004. godine te može primiti 6.500 ljudi unutra i 30 tisuća ljudi na otvorenom.
Crkvu sv. Pija iz Pietrelcine snažno su željela mala braća kapucini, subraća Padra Pija, kako bi na što prikladniji način mogli izložiti njegove relikvije te slaviti mise s hodočasnicima.
U San Giovanniju Rotondu, u kripti novog svetišta, izloženo je neraspadnuto tijelo Padra Pija.
Obišli smo prostorije u kojima je živio sveti Padre Pio. Vidjeli smo njegovu sobicu u kojoj je proveo posljednje dane života, ispovjedaonicu u kojoj je neumorno ispovijedao i križ pred kojim je dobio stigme – rane Isusove.
Najveće djelo Padra Pija za života bilo je mjesto koje je osnovao za ublažavanje boli i patnje bolesnika, a zove se Casa Sollievo della Sofferenza (u prijevodu: Dom za olakšanje patnje ili Kuća za ublažavanje boli). Danas slovi za jednu od najmodernijih zdravstvenih ustanova u Europi, poznatu po spajanju vrhunske znanstvene medicine i tople kršćanske skrbi.
Trećeg dana hodočašća posjetili smo Monte Sant’Angelo – svetište svetog Mihovila i u špilji ukazanja slavili misu.
Na tom se mjestu sv. Mihael ukazao u jednoj spilji nekoliko puta početkom srednjeg vijeka. Prema legendi, lokalni plemić izgubio je najboljeg bika. Nakon što ga je pronašao, zatekao ga je kako kleči u pećini. Ne mogavši mu se približiti, plemić je prema biku usmjerio strijelu, no ona se okrenula prema njemu i pogodila ga. Mjesni je biskup naredio trodnevnu molitvu i post, a potom mu se ukazao sv. Mihael. Pri trećem ukazanju arkanđeo je biskupu rekao da sagradi kapelu, ali ne i da je posveti, jer će ona biti posvećena njegovom prisutnošću.
Lokalno stanovništvo ovo je mjesto ranije poznavalo pod nazivom Monte (tal. ‘planina’); postalo je važno mjesto u srednjem vijeku služeći kao odmorište za hodočasnike i križare koji su putovali iz Italije prema Svetoj zemlji. Tijekom stoljeća pape, sveci i plemići također su odlazili na Monte Sant’Angelo kako bi posjetili poznato svetište. Kao hodočasničko odredište bilo je ravno Composteli i Rimu. 
U novije vrijeme, sv. Padre Pio često je nakon ispovijedi slao pokajnike na Monte Sant’Angelo, jer je udaljen samo 25 kilometara od San Giovannija Rotonda.
Pošavši od autobusnog parkirališta prvo što smo primijetili bila je tvrđava koja svojim tornjem, zidinama i okolnim opkopom ostavlja dojam da na ovom mjestu postoji nešto posebno važno. Ušli smo u baziliku. Na vratima je latinski natpis ispisan velikim slovima koji glasi: „TERRIBILIS EST LOCUS ISTE; HIC DOMUS DEI EST ET PORTA COELI“ (lat. “Ovo je strašno mjesto; ovo je kuća Božja, ovo su vrata nebeska”).
Ta je rečenica preuzeta iz Knjige postanka, a izgovorio ju je Jakov nakon što je sanjao goleme stube prema nebu s anđelima koji su se uzdizali i spuštali uz njih. Stih koji označava biblijski „strah Božji“, priprema posjetitelja za sveti prostor u koji će uskoro ući. Nakon prolaska kroz vrata – „ulaza u Raj“ – atmosfera se odmah mijenja. Slijedi silazak niz 86 kamenih stuba koji podsjeća na Jakovljeve ljestve, a hodočasnici mogu zamisliti anđele kako se penju i spuštaju. Duž stubišta nalaze se razni kipovi sv. Mihaela s mačem isukanim u bitci i nogom na glavi zmaja ili đavla. Sv. Mihael je anđeo ratnik, a na njega se egzorcisti često pozivaju u borbi protiv demona.
Pažljivi posjetitelj na mjestima će primijetiti obrise križeva, lica i ruku urezanih u stijenu. Ove su tragove stoljećima ostavljali hodočasnici i križari koji su napuštali Europu kako bi otišli u Svetu zemlju. Tada bi se zaustavljali u svetištu i molili sv. Mihaela da ih prati na njihovu putovanju. Neki kažu da su ruke – češće samo jedna (obično desna), ponekad obje – urezivali hodočasnici; jednu na odlasku, drugu na povratku kad bi se vratili živi i zdravi. Obje ruke su nažalost rijetke.
U podnožju stuba nalazi se Porta del Toro (tal. „Bikova vrata“). S lijeve strane je hodnik koji vodi do drugih zanimljivih mjesta, a s desne strane je svetište. Neposredno prije ulaska u spilju, s desne strane nalazi se oltar s likom klečećeg fratra. Ispod je mala staklena ploča koja prekriva znak Tau, a koji je u stijenu urezao sam sv. Franjo. Kad je svetac iz Asiza posjetio Monte Sant’Angelo, zaustavio se ovdje, jer se nije osjećao dovoljno dostojnim ući u spilju.
Posjetitelji često kažu da ovdje imaju osjećaj snažne prisutnosti Božje. To je jedina crkva na svijetu koju nije posvetila ljudska ruka već sam arkanđeo. Iz tog je razloga svetište Monte Sant’Angelo poznato kao nebeska bazilika.
Nakon posjeta svetištu sv. Mihovila vratili smo se u Rotondo i u poslijepodnevnim satima molili smo Križni put uspinjući se uz postaje na uzvisinu San Giovanija Rotonda uz svetište Padre Pija.
Bilo je prelijepo gledati naše mlade hodočasnike kako ponosno nose križ od postaje do postaje i spremno se odazivaju čitanju pojedinih postaja križnog puta. 
Sljedećeg jutra, kako je rekao naš vodić gospodin Slavo Mandurić, imali smo ranu misu zornicu u staroj crkvi Santa Maria delle Grazie u kojoj je Padre Pio često ispovijedao pa se tu i nalazi jedna od njegovih ispovjedaonica.
Svoje hodočašće nastavili smo prema Cascii, svetištu svete Rite, zaštitnice i svetice kojoj se vjernici utječu u naizgled nemogućim i bezizlaznim situacijama.
Brdoviti kraj srednje Italije iznjedrio je tijekom stoljeća svece, među kojima je i „dragocjeni biser Umbrije”, Rita iz Cascie, poznata kao svetica nemogućeg. Zbog predanog bračnog života, strpljive molitve za obraćenje, izmirenja zavađenih obitelji te, u konačnici, potpunog predanja Bogu, sv. Rita je nakon smrti postala zagovornica u beznadnim slučajevima.
Njoj se mole vjernici diljem svijeta, podižući joj brojne crkve u Španjolskoj, Portugalu, Latinskoj Americi, na Filipinima i u Sjedinjenim Američkim Državama. U Cascii je u čast ove talijanske mističarke podignuto veliko svetište.
Nakon posjete sv. Riti noćili smo u dvorcu u blizini Asiza koji je svojevremeno posjetio sv. Ivan Pavao II.
Ujutro nakon mise i doručka nastavili smo put prema Asizu, gradu sv. Franje, sv. Klare i sv. Karla Acutisa.
Pomolili smo se u porcijunkuli, crkvi sv. Klare, na grobu sv. Karla Acutisa i u crkvi sv. Franje.
Sv. Franjo Asiški, utemeljitelj je Reda manje braće. Rođen je oko 1182. u Asizu, kao sin bogatog trgovca platnom. Bogata obitelj omogućila je Franji trubadursku mladost, veselje i igre. Franjo je znao biti vođa u društvu, ne samo svojim bogatstvom, nego i osobnošću. Želio je postati vitez, tako da je već s 20 godina sudjelovao u ratu između Asiza i Perugie. Bio je zarobljen, a jednogodišnje zatočeništvo potpuno ga je promijenilo.
Franjo se po povratku iz zatočeništva odrekao očeva bogatstva i posvetio siromašnima i gubavcima. U Porcijunkuli, kamo se povukao u osamu, obnovio je tri ruševne crkve, a nakon viđenja u kojem je bio pozvan na siromaštvo, pomoć onima koji su u nevolji i propovijedanje, postavio je pravila svog novog reda ‘Male braće’. Franjo i njegovi istomišljenici putovali su i propovijedali, živeći od milodara. Jednostavna redovnička pravila novoga reda, koji je bio oporba bogatom društvu, 1210. godine odobrio je Inocent III. Franjo je, propovijedajući, stigao i do Jeruzalema.
Velika Franjina želja bila je postati sličan Isusu. U jednoj ekstazi zadobio je Isusove rane na tijelu – bio je stigmatiziran. To je bila prva vjerodostojna stigmatizacija uopće.
Pod Franjinim vodstvom, njegova prijateljica sv. Klara osnovala je ženski franjevački ogranak, Red klarisa, koji je nazvan Drugi red. Na zamolbu brojnih laika Franjo je osnovao i za njih prikladnu zajednicu – Treći red.
U svojoj skromnosti nije se smatrao dostojnim biti svećenik i doživotno je ostao đakon. Umro je slijep, po vlastitoj želji položen gol na pod crkvice u Asizu, pjevajući Gospodinu. Bilo je to 1226. godine. Kanoniziran je samo dvije godine kasnije. Sveti Franjo je zaštitnik Italije, franjevačkih redova, trgovaca i ekologije. Ikonografija ga prikazuje u franjevačkom habitu s Kristovim ranama na rukama i okruženog životinjama, najčešće pticama.
U vrtu pokraj Porcijunkule (crkvice Gospe Anđeoske) u Papinskoj bazilici sv. Franje u Asizu vidjeli smo i ruže bez trnja. Sveti se Franjo jednom prilikom, u trenucima snažnih duhovnih borbi i iskušenja, bacio gnušajući se grijeha u grm divljih, trnovitih ruža kako bi umirio tijelo i pobijedio napast. Prema tradiciji, u dodiru sa svečevim tijelom trnje je smjesta nestalo, a grm je procvjetao prelijepim ružama potpuno lišenim trnja. Ove jedinstvene ruže bez trnja rastu samo na ovom mjestu.
Sv. Klara, sljedbenica sv. Franje Asiškoga, rođena je 1193. godine u Asizu. Utemeljiteljica je Reda klarisa – jednoga od najstrožijih redova u Katoličkoj Crkvi. Da bi izbjegla udaju koju su joj namijenili njezini najbliži, u noći nedjelje Cvjetnice 1211. godine, Klara je pobjegla u Porcijunkulu gdje ju je čekao Franjo i njegova prva subraća. Franjo joj je tada odrezao kosu i obukao smeđi habit, kao znak da odsad pripada samo Kristu Zaručniku.
Nakon toga ju je odveo u Bastiju, u benediktinski samostan u kojem je proboravila sljedećih 15 dana. Tamo joj se pridružila i rođena sestra Janja koja je također željela slijediti Krista. Franjo je poslije Klaru i sve njezine družice koje su joj se u međuvremenu pridružile, smjestio u samostan u blizini crkvice sv. Damjana, što je od 1215. godine kuća matica sestara klarisa.
Kad je sv. Franjo boravio u Asizu, često je navraćao Klari i njezinim sestrama i poučavao ih. Klara je pune 42 godine upravljala svojom zajednicom. Nosila je pokornički pojas, spavala na golom tlu ili hrpi granja, sve dok joj sveti Franjo nije zapovjedio da se mora služiti slamnjačom. U hrani je bila skromna neprestano posteći.
Kad su Saraceni nahrupili uništiti samostan, Klara se, iako bolesna, dala iznijeti do izlaznih vrata, držeći u rukama posudicu s Presvetim oltarskim sakramentom. Vidjevši to, Saraceni su se povukli. Slikari većinom oslikavaju taj trenutak Klarina života.
Većinu svoga života sveta je Klara proživjela u bolesti. Nije se tužila jer je radije liječila druge. Živjela je zatvorenim načinom života unutar uskih zidova malog samostana u Asizu. Bila je žena molitve i čitav je svoj život proživjela u žarkoj vjeri u Boga jer je znala da je on ljubi. Nije joj trebalo mnogo materijalnog bogatstva jer je vjerovala da će se Bog pobrinuti za sve njezine zemaljske potrebe.
Zbog načina života, gladovanja i tjelesnih patnji kojima se podvrgavala, umrla je 11. kolovoza 1253. godine i punih 600 godina njezino je tijelo počivalo duboko ispod crkve klarisa u Asizu, dok papa Pio IX. nije naredio da se njezin grob otvori i da se uzmu relikvije.
Sveta Klara je zaštitnica medija. U božićnoj noći 1252. godine, previše bolesna da bi prisustvovala misi u crkvi, imala je čudesno viđenje. Na zidu svoje sobe u samostanu u Asizu uživo je vidjela i čula cijeli prijenos polnoćke koja se održavala miljama daleko. Zbog tog događaja, koji nalikuje na prijenos slike na daljinu putem ekrana, papa Pio XII. proglasio ju je zaštitnicom televizije.
Pomolili smo se na grobu Karla Acutisa, sveca posebno bliskog našim mladima jer je bio njihovim vršnjakom, a živio svetim životom. Prvi svetac „milenijalac“ suočen s teškom bolešću u 15. godini rekao je: „Umirem miran jer sam proživio svoj život, a da nisam potratio ni minute na ono što se Bogu ne sviđa.“
Na povratku prema Zagrebu otkrili smo tko je bio tijekom hodočašća čijim anđelom čuvarom i tko je koga pratio molitvom i jedni drugima darovali male darove. Neću vam otkriti tko je bila moja anđelčica, ali ću podijeliti s vama što mi je darovala.
Na nagradnom putovanju sudjelovali su u pratnji svojih vjeroučitelja učenici OŠ Jure Kaštelana i OŠ „Lotrščak“ iz Zagreba, OŠ Antuna Augustinčića iz Zaprešića, XV. i III. gimnazije iz Zagreba, Gimnazije iz Nove Gradiške i Srednje strukovne škole iz Vinkovaca.
Pobjedničku ekipu HKR-ovog kviza „Pametna pitanja za pametne glave“, Golupčiće iz Zagreba, činili su Emanuel Hruška, Pavao Puljić i Petar Jerić, a na hodočašću ih je predvodio vjeroučitelj Mate Zlomislić.
Hodočašće je realizirano pod pokroviteljstvom Hrvatske biskupske konferencije. Putovali smo u organizaciji Hodočasničko putničke agencije Kraljica mira uz odličnog vodića Slavu Mandurića kojemu su na kraju nagrađeni vjeroučenici spjevali pjesmu, prvu posvećenu njemu kako nam je otkrio.
Pobjednici novog, ovogodišnjeg natjecanja koje će započeti u listopadu, također će putovati na nagradno hodočašće sljedeće 2027. godine. Zato nemojte oklijevati nego prijavite svoju tročlanu ekipu učenika šestog razreda za natjecanje jer u njemu sudjeluju samo 24 ekipe. Možete prijaviti ekipu na adresu e-pošte: djeca@hkm.hr ili na telefon 01/ 5635 100.
Na kraju, preostaje mi zahvaliti Bogu na svemu, a zatim i našim biskupima hvala od srca za ovaj prelijepi dar hodočašća kojim su darivali naše natjecatelje.