Gospođa Biserka i gospodin Marijan korisnici su Pučke kuhinje na zagrebačkom Svetom Duhu gdje se hrane dugi niz godina, a ondje uz topli obrok uvijek dobiju i pokoju toplu riječ, kako su kazali. Gospodin Marijan bivši je branitelj koji ne prima mirovinu te je u prometnoj nesreći ostao bez supruge i djeteta. Gospođa Biserka nekoć je čuvala nepokretnu majku, koja je u Drugom svjetskom ratu teško ranjena te ju je prijavila kao svoju skrbnicu.

Većina ljudi ima predrasude i misli da su korisnici Pučke kuhinje ljudi koji ne rade i koji ne žele brinuti o sebi ili ljudi koji nisu postigli ništa u životu.

Društvene predrasude

Fra Vladimir Vidović istaknuo je kako je za voditelja Pučke kuhinje postavljen prije četiri godine i otkako se nalazi na toj poziciji, počeo je primjećivati osobe u potrebi. “Prije kao da nisam doživljavao one ljude koji su u potrebi i koji dolaze tamo. Daleko od toga da sam bešćutan, ali večeras želim ukloniti jednu predrasudu koju nosimo u svome srcu i koja ide u dva smjera. Mi kao da ne vidimo ljude koji dolaze u Pučku kuhinju i imamo pogrešno uvjerenje kako te osobe izgledaju. Različit je profil osoba i različita je struktura ljudi koji ondje dolaze. Postoje ljudi koji su danas u potrebi, a društvenom nepravdom nagnani su na korištenje pučke kuhinje”, ističe Vidović.

“Većina ljudi ima predrasude i misli da su korisnici Pučke kuhinje ljudi koji ne rade i koji ne žele brinuti o sebi ili ljudi koji nisu postigli ništa u životu”, kazao je Vidović.

Fra Vladimir Vidović ispričao je zanimljivu anegdotu koja se dogodila prilikom snimanja reportaže na Svetom Duhu ispred Pučke kuhinje. Naime, mladi reporter nije vjerovao da se ondje kod Župe sv. Antuna Padovanskog zaista nalazi Pučka kuhinja, odnosno da postoje korisnici koji dolaze po topli obrok, već je mislio da je to snimanje reklame za tamošnje fratre. Vidović ga je pozvao da pričeka podjelu ručka i uvjeri se svojim očima, što je on i učinio te je ondje ostao neko vrijeme i kasnije otišao kući promijenjena izraza lica.

Topli obrok znači mi jako puno. Znače mi razgovor i razmjena iskustva, a volonteri zrače empatijom i divni su ljudi.

 Uključivanje volontera u Pučku kuhinju

“Volonteri su ljubazni, vedri i nasmijani te s njima nemam problema”, kazala je gospođa Biserka. “To su mahom mladi ljudi – djevojke, studenti i učenici i ono što dobiju to sa srcem i osmijehom podijele. Jako sam zadovoljan s njima”, naglasio je gospodin Marijan.

“Topli obrok znači mi jako puno. Znače mi razgovor i razmjena iskustva, a volonteri zrače empatijom i divni su ljudi”, kazala je gospođa Biserka. “Meni pučka kuhinja znači sve s obzirom da sam muško i nisam sklon kuhanju. Svaki dan je nešto drugo na meniju i ručak je topao. Dobijemo povrća, voća i vitamina. Nikada nisam praznih ruku otišao kući.

Ljetovanje za korisnike Pučke kuhinje

Jedna od istaknutijih inicijativa u Pučkoj kuhinji bilo je i ljetovanje za korisnike, koje se prvi puta organiziralo u kolovozu 2019. godine. “Bilo je genijalno i tih sedam dana na Cresu bilo mi je nezaboravno. Kod kuće čak čuvam izvješća iz Večernjeg i Jutarnjeg lista. Vrijeme je prošlo prebrzo jer je bilo jako lijepo. Najviše su mi se svidjeli pratnja na plažu, roštilj, kuharica Snježana i ispraćaj mještana zadnji dan, kada su došli s kolačima. U sjećanje mi se urezalo kada smo izgubili korisnicu Anu koja je otišla u pogrešan autobus na parkiralištu, no kasnije je sve dobro završilo i Anu smo pronašli”, istaknula je gospođa Biserka.

Računao sam, doslovce da korisnici neće puno htjeti govoriti o svom životu.

“Želim razbiti još jednu predrasudu i zato ću podijeliti iskustvo s ovog ljetovanja. Prva točka našeg ljetovanja bila je nakon dolaska u Cres, a to je bilo osobno upoznavanje i predstavljanje. Tada sam mislio da će ta točka trajati maksimalno 15-20 minuta. Zašto? Zato što sam imao predrasudu i javno ju sada ispovijedam. Računao sam, doslovce da korisnici neće puno htjeti govoriti o svom životu. Bila mi je to jedna od ljepših večeri, jer sam vidio mnogo iskrenosti među ljudima koje nisam poznavao, koje sam površno poznavao. Ljudi su imali potrebu nekome ispričati svoju životnu priču. Većina ljudi koja dolazi, nema s kime porazgovarati. To je bila jedna večer iskrenosti”, naglasio je Vidović i dodao da ne bismo smjeli izgubiti vedrinu duha i nadu niti u najtežim životnim situacijama koje nas snađu.