Autor filma Mihael Vrbanić s Kristianom se upoznao prije desetak godina, a kroz zajedničko druženje i rad s vremenom je počeo upoznavati čovjeka „iza invaliditeta“ – njegove karakterne crte, vrline i mane, ono što ga veseli i čega se boji, njegove želje, planove i pogled na vlastiti život.

Prisjećajući se prvog susreta, Vrbanić govori i o vlastitoj početnoj nesigurnosti. Nije znao kako pristupiti Kristianu, treba li mu pružiti ruku, gdje ga dotaknuti u znak pozdrava i kako se uopće postaviti. Upravo je kroz vrijeme shvatio da nema potrebe za posebnim, zaštitničkim odnosom.

Često se prema takvim osobama znamo ponašati zaštitnički, pričati im toplim glasom gotovo kao da im tepamo i slično, no ustvari shvatio sam da je najbolje da se jednostavno ponašam kao inače jer sam vidio da i on radi isto.“

Ima razne želje, ima planove

Druženje s Kristianom Mihaelu je s vremenom pokazalo koliko je važno osobu ne svoditi na njezin invaliditet. Kristian, ističe, ima svoj karakter, osobnost, interese, strahove i planove, baš kao i svaka druga osoba.

U njihovim zajedničkim aktivnostima posebno je mjesto zauzelo i strpljenje – prema sebi, jedan prema drugome, ali i prema okolnostima koje često nisu prilagođene osobama s invaliditetom.

„Svijet, gradovi, iako polako rade na tome, još uvijek nisu dizajnirani za to da se u njima kreću osobe s invaliditetom bez ikakvih poteškoća. Još fali dosta pristupačnosti“, govori Vrbanić.

Mihael posebno ističe kako broj osoba s invaliditetom koje susrećemo u javnom prostoru ne odražava stvaran broj osoba koje žive s invaliditetom. Razlozi zbog kojih mnogi ostaju kod kuće su različiti, a među njima su i prepreke i nepristupačnost svijeta koji ih okružuje.

Znam koliko smo se nekad Kristian i ja morali potruditi da bi došli i prisustvovali negdje gdje smo htjeli ići.“

Upravo je Kristianova želja da bude aktivan, prihvaćen i koristan bila jedan od razloga zbog kojih je Mihael odlučio njegovu priču prenijeti kroz film. Kroz vrijeme njihova druženja razvijali su aktivnosti koje su te želje pretvarale u stvarnost, a iskustva koja su pritom doživjeli Mihael je želio podijeliti s drugima.

„Kada doživite takve stvari, bude to uistinu lijepo i nesvakidašnje, kako za njega, tako i za ljude oko njega, a takve stvari ima smisla dijeliti s drugima jer radost i ljepota kad se dijele s drugima, umnažaju se.“

Kristian pritom može biti primjer i osobama koje nemaju invaliditet, kako bi svoj život pokušale sagledati iz druge perspektive, ali i drugim osobama s invaliditetom koje se možda žele odvažiti na neku novu aktivnost.

Može se živjeti punim plućima unatoč invaliditetu

Drugi važan poticaj za razumijevanje perspektive osoba s invaliditetom Mihael je dobio tijekom edukacije za osobnog asistenta. Iako je dotad smatrao da je njegov odnos prema osobama s invaliditetom sasvim prihvaćajući, kroz edukaciju je shvatio da zapravo nije dovoljno poznavao njihovu svakodnevicu niti način na koji doživljavaju svijet.

Jedan od detalja koji mu je posebno približio tu perspektivu bila je činjenica da svijet promatraju iz sjedeće perspektive „koja je naravno slabija u odnosu na stajaću.“

Znate koliko to utječe na nečije samopouzdanje?

„Sjetimo se samo primjera kada uđemo u neku interakciju s nekim tko ima 2+ metra, kako se zna osjetiti da te osobe nekako dominiraju u razgovoru, a nekad i prostorom u kojem se nalaze i slično.. To je otprilike na tom tragu…“

Upravo mu je to iskustvo pomoglo shvatiti i važnu razliku – osoba nije njezin invaliditet. Invaliditet može biti dio njezina života u određenoj mjeri, ali ne nadilazi njihovu osobnost, sposobnosti i sve ono što je čini osobom.

Samim time znači da tako treba i pristupiti takvoj osobi, s ljubavlju.“

Upravo to nastoji pokazati i film „U pokretu“. Nije riječ o priči koja invaliditet skriva ili zanemaruje, nego o priči koja čovjeka ne dopušta svesti samo na ono što mu je teško ili što ne može.

„Ukratko rečeno, želio sam pokazati čovjeka koji ima emocije, sposobnosti, želje, volju i želio sam jednostavno pokazati svjedočanstvo da se može živjeti punim plućima unatoč invaliditetu.“

Mihael pritom naglašava da prepreke postoje i da osobama s invaliditetom za neke stvari treba više vremena i strpljenja, no upravo se granice mogu postupno pomicati trudom i izlaskom iz vlastite zone komfora.

Kada se pruži prilika, mogu pokazati što mogu 

Jedan od primjera koje film donosi jest Kristianovo volontiranje u Domu Sveta Ana. Ondje su mu dali priliku da sudjeluje i doprinese zajednici, ne gledajući prije svega njegov invaliditet, nego njegove mogućnosti.

Kristian je danas njihov suradnik i volonter, prilagodio se poslovima koje ondje obavlja, a u svemu mu, kada je potrebno, može pomoći osobni asistent koji je s njim.

„Oni su prvenstveno gledali u njegovo srce i mogućnosti, a ne invaliditet kad su mu odlučili dati priliku, i eto pokazalo se da netko sa invaliditetom uistinu može pridonijeti njihovoj zajednici, što Kristian uistinu i čini.“

Posebno su, dodaje, lijepi susreti s korisnicima doma koji se vesele Kristianu i njegovu dolasku.

Kristian nije vreća krumpira koju prevozimo u kolicima

Mihael se kroz rad s Kristianom susreo i s nizom situacija koje pokazuju koliko društvo još uvijek zna osobu s invaliditetom promatrati kroz njezina ograničenja. Jedan od problema vidi u tome što se ponekad zaboravlja da osoba u kolicima ima svoj osobni prostor i pravo odlučivati o sebi.

„Kristian nije vreća krumpira koju prevozimo u kolicima. Kao i mi, ima svoj osobni prostor, i nema kontrolu nad svojim kretanjem. To je vrlo bitno za posvjestiti!“

Prisjetio se situacije u kojoj je druga osoba bez pitanja pokušala pomaknuti Kristianova kolica. Takvi postupci, ističe, ne zadiru samo u fizički prostor osobe, nego i u njezino dostojanstvo.

Kako bi nama bilo da nas netko dira i miče, a mi se ne možemo braniti i zaštititi?“

Slične situacije događaju se i prilikom obavljanja svakodnevnih stvari. Na šalterima se, primjerice, ljudi znaju obraćati Mihaelu umjesto Kristianu, iako Kristian može sam komunicirati ono što želi. Problem vidi i u javnom prijevozu, gdje se putnici ponekad ne obaziru na prostor potreban za kolica.

„U tramvaju, ili u autobusu nam se zna desiti da se ljudi nabiju sa svojim stvarima, ruksacima i i vrećicama njemu na glavu, pa moramo moliti da se odmaknu da mu daju mjesta.“

Ipak, Mihael naglašava da uz takva iskustva postoji i mnogo ljudi koji su osviješteni, ljubazno pristupe i pitaju treba li pomoć. Problem ostaje i pristupačnost pojedinih prostora – primjerice, kada nema rampe ili dizalo ne radi. Tada su im, kaže, znali pomoći i prolaznici.

Volio bih da ga Bog iskoristi da dodirne srca

Sve ono što je kroz godine upoznao u Kristianu, ali i kroz vlastito iskustvo rada s osobama s invaliditetom, Mihael je pretočio u film „U pokretu“. Njegova želja nije bila samo ispričati jednu priču, nego pokazati čovjeka koji, unatoč invaliditetu, ima svoje želje, sposobnosti i volju te može biti aktivan dio zajednice.

A što bi volio da film pokrene u gledateljima?

Mihael odgovor na to pitanje ne veže uz sebe, nego ga prepušta Bogu.

„Ovaj film sam otpočetka radio zajedno s dragim Bogom. Jedino što bih volio jest da ga On iskoristi da njime dodirne srca, a čija, gdje i na koji način, to u potpunosti prepuštam Njemu jer On zna.“

Film U pokretu možete pogledati na YouTube-u: