Promišljanje o posljednjim stvarima, kraju ovozemaljskog života i početku vječnoga, pomaže vjernicima da razmotre svoja djela, ispitaju svoju savjest i osmisle svoj život, ispunjavajući ga dobrim djelima i usmjeravajući ga prema konačnom smislu: vječnom zajedništvu s Bogom.

Smrt

Smrt je neizbježan kraj zemaljskog postojanja.

U razmišljanju o smrti, kroz prepoznavanje vlastite smrtnosti i prolaznosti života, lakše je prepoznati hitnost i obvezu mudrog korištenja vremena na zemlji koje je čovjeku dano za dobra djela pravednosti, milosrđa i ljubavi, pridržavajući se učenja Krista i Crkve.

Za kršćanina, koji svoju smrt sjedinjuje sa smrću Kristovom, smrt nije tragičan kraj, nego je odlazak Kristu i ulazak u vječni život.

Kad Crkva nad umirućim kršćaninom izrekne oprosne riječi Kristova odrješenja, kada ga obilježi sakramentom bolesničkog pomazanja i kada mu u svetoj pričesti daje Krista kao hranu za prijelaz u vječni život, obraća mu se s blagim i  ohrabrujućim riječima:

„Pođi, kršćanska dušo, vrati se svojem Stvoritelju koji te je načinio od gliba zemaljskoga. Neka ti na odlasku iz ovoga života dođe ususret Djevica Marija, anđeli i svi sveti, da svoga Otkupitelja gledaš licem u lice“(Katekizam Katoličke Crkve, br. 1020).

Isusova smrt na križu / Foto: biskupija-banjaluka.org

Sud

Smrt je svršetak ljudskog života kao vremena primanja ili odbijanja Božje milosti, a „sud“ označava konačni susret svakog čovjeka s Kristom u kojem će se svatko morati suočiti s istinom o svojem životu.

Stvarnost suda poziva sve kršćane na život u odgovornosti jer će sve misli, riječi, djela i odluke biti suđenim božanskom pravdom i milosrđem.

Sud označava konačni susret svakog čovjeka s Kristom.

Novi zavjet govori o općem sudu o Kristovu drugom dolasku, a na više mjesta potvrđuje neposrednu nagradu ili kaznu nakon smrti koja će biti dodijeljena svakome „prema njegovim djelima i njegovoj vjeri“, što nazivamo pojedinačni sud. (usp. KKC, br. 2022).

Svaki čovjek primit će u svojoj besmrtnoj duši vječnu nagradu ili vječnu kaznu: nebesko blaženstvo ili vječnu propast.

Prazan Isusov grob, ilustracija/ Foto: Depositphotos.com

Nebo

Vječna nagrada, koju nazivamo nebo ili raj, sastoji se u vječnom zajedništvu s Bogom gdje kraljuju mir, radost i ljubav. Živjeti u nebu znači “biti s Kristom”, živjeti zajedništvo života i ljubavi s Presvetim Trojstvom, s Djevicom Marijom, anđelima i svim blaženicima.

„Nebo je čovjekov krajnji cilj i ostvarenje njegovih najdubljih težnja, stanje najveće i konačne sreće“ (KKC, br. 2023).

Sveto pismo nam o tome govori u slikama: život, svjetlost, mir, svadbena gozba, vino, kraljevstvo, kuća Očeva, nebeski Jeruzalem, raj, a sveti Pavao daje ujedno najljepši i najskrovitiji opis nebesa:

Što oko ne vidje, i uho ne ču, i u srce čovječje ne uđe, to pripravi Bog onima koji Ga ljube (1 Kor 2,9).

Obećanje neba potiče vjernike da žive svetim životu i njeguju dubok odnos s Bogom kako bi Ga jednom mogli gledati licem u lice.

Ne zaboravimo kako oni koji umru u prijateljstvu s Bogom, a njihove duše nisu potpuno čiste, iako su sigurni za svoje vječno spasenje, moraju poslije smrti proći kroz stanje koje Crkva naziva čistilište kako bi postigli svetost nužnu za ulazak u nebesku radost.

Ilustracija / Foto: Pexels

Pakao

Kao potpuna suprotnost nebu, pakao označava vječnu odvojenost od Boga, stanje koje proizlazi iz konačnog odbacivanja Božje ljubavi i milosti.

Pakao postoji zato što ne možemo biti sjedinjeni s Bogom u vječnom zajedništvu ako se najprije slobodno ne odlučimo da ga želimo ljubiti u životu. „Kada čovjek umre smrtnom grijehu, a da se za nj nije pokajao i prihvatio milosrdnu ljubav Božju, znači da će po svojem slobodnom izboru ostati zauvijek odijeljen od njega.“ (KKC, br. 1033).

Opomene Crkve o paklu pozivaju na odgovornost i obraćenje.

Uđite na uska vrata! Jer široka su vrata i prostran put koji vodi u propast i mnogo ih je koji njime idu (Mt 7,13).