Postoje trenutci kad se nađemo pred zidom i susretnemo s vlastitom nemoći. To mogu biti neprospavane noći jer se kao roditelji brinemo za svoju djecu, ili dugo čekani nalaz, dijagnosticirana teška bolest, razni strahovi…  

U takvim životnim olujama molitva više ne izlazi iz mirnoće srca već iz proživljene boli i rane. Tada najčešće ne ostaje puno riječi.

Možda tek ona jedna rečenica: „Bože, pomozi!“ Ali ovo nije slaba molitva. To je molitva predanja gdje Bogu donosimo sve ono što jesmo, svoju nemoć, strah i potrebu za njim.

Upravo takvu molitvu susrećemo u današnjem evanđelju. Vapaj je to žene koja više nema kamo. Taj vapaj se čuje u krajevima Tira i Sidona. Na mjestu različitih vjera, naroda, pogleda na život, ali ono što tu susrećemo nešto je što svi dobro razumijemo bez obzira na naše različitosti – a to je ljudska bol.

Ova je bol toliko jaka da ju se nije dalo utišati.

Mladi u molitvi s papom Lavom XIV. u Španjolskoj / Foto: Vatican Media

Njezino srce puca jer joj kći pati. Slika je to mnogih koji danas trpe zbog svoje djece.

Možda među nama ovdje ima onih koji se mogu pronaći u liku ove žene. I mi danas donosimo svoje slomljenosti, svoje vapaje. Poput ove žene, ni mi ne trebamo gledati što će drugi misliti ili govoriti, jer kad čovjek moli za nekoga koga voli onda zaboravi sebe, svoj ugled i što će tko reći.

Danas, dok donosimo na ovoj misi svoje vlastite nemoći, ujedno učimo tri važne misli za svoj duhovni život kroz ovaj susret.

Prvo, prava molitva često počinje upravo onda kad prestane naša ljudska sigurnost.

Dok mislimo da gospodarimo svojim životom, Bog nam je često tek usputna misao.

Ali kad se susretnemo s granicom vlastite snage, tada se događa uzdizanje srca prema nebu koje u nemoći prestaje glumiti samodostatnost. Bog ne voli našu bol, ali ljubi našu iskrenost koja se rađa u trenutku kad priznamo da bez njega ne možemo ništa. 

Drugo, najteži trenutak današnjeg evanđelja je Isusovo ignoriranje i šutnja.

Žena vapi, a on ne odgovara ni riječi. Koliko je danas među nama onih koji su doživjeli tu istu šutnju! Molimo, a Bog šuti, vapimo, a ništa se ne mijenja. U tu šutnju se lako uvuče sumnja pa se znamo upitati čuje li nas Bog uopće?

No, današnja nas Božja riječ uči kako ta šutnja nije ravnodušnost, već prostor u kojem naša vjera raste i sazrijeva. Isusova šutnja razotkriva srca: učenici u ženi vide samo buku i smetnju, dok Isus vidi vjeru koja raste. On dopušta tu šutnju kako bi njezina ustrajnost postala svjedočanstvo svima nama.

Bog ponekad šuti ne zato da bi nas odbio, nego da bi nas pozvao na dublje povjerenje. 

Treće, kad je Isus progovorio, njegove riječi o „psima i kruhu“ djeluju kao konačno odbijanje.

Međutim, žena u njegovim riječima ne vidi kraj, nego još jednu priliku da mu se približi. Ona pada pred njega i pokazuje da su joj dovoljne mrvice koje joj on može dati.

Ovo je vrhunac duhovne mudrosti. Poniznost nije osjećaj manje vrijednosti, nego istina o tome pred kime stojimo.

Ona zna da od Isusa ne može ništa zahtijevati, ali može sve očekivati. Njezina vjera prepoznaje da je i najmanja mrvica Božje milosti veća od svih njezinih strahova. I najmanja mrvica je dovoljna za potpuno spasenje. S takvim pristupom ona je zadivila Isusa, koji je pohvalio njezinu vjeru.

Isus / Foto: Canva

Možda ćemo i mi puno puta razmišljati o tome kako zadiviti Isusa. Ova žena daje nam odgovor.

Ona pokazuje da i mi hranimo svoju vjeru Isusovim mrvicama. Tada će  naša vjera biti velika. No, kakva je to velika vjera? Papa Franjo, razmišljajući o ovom evanđeoskom ulomku, govori da je velika vjera ona koja donosi vlastitu priču, pa i onda kad je ta priča obilježena ranama, i stavlja je pred Gospodinove noge moleći ga da ju ozdravi i da joj dadne smisao.

Svatko od nas ima svoju priču. I ta priča nije uvijek lijepa, uredna i čista. Nije uvijek priča koju bismo rado pokazali drugima. Mnogo puta to je teška priča, ispunjena boli, nesrećama, pogreškama, grijesima, padovima i ranama koje možda nosimo godinama. I onda se postavlja pitanje: što činimo sa svojom pričom? Trebamo li ju skrivati? Ne. Trebamo je donijeti pred Gospodina.

Velika vjera nije vjera čovjeka koji nema rana, nego vjera onoga koji svoje rane donosi Isusu.

To je vjera koja ne skriva bol, nego ga polaže pred Gospodina i govori: „Gospodine, ako hoćeš, možeš me ozdraviti.“

To je molitva koju i mi danas možemo ponijeti s ove mise. Možda ne znamo uvijek objasniti sve što nosimo u sebi. Možda ne znamo zašto Bog ponekad šuti. Možda nam se čini da imamo samo mrvice snage, mrvice nade i mrvice vjere. Ali evanđelje nas uči da je kod Isusa i mrvica dovoljna.

Zato ne odlazimo od njega! Ne skrivajmo svoju priču! Donesimo mu ono što nas boli, ono što nas plaši, ono što sami ne možemo riješiti. Donesimo mu svoje obitelji, svoju djecu, svoje rane i svoje grijehe.