Za tobom ću kamo god ti pošao. (Lk 9, 57)

Liturgija dana (30. rujna):

Prvo čitanje:
 9,1-12.14-16
Kako da pred Bogom čovjek ima pravo?

Job progovori i reče:
Zaista, dobro ja znadem da je tako:
kako da pred Bogom čovjek ima pravo?
Ako bi se tkogod htio preti s njime,
odvratio mu ne bi ni jednom od tisuću.
Srcem on je mudar, a snagom svesilan,
i tko bi se njemu nekažnjeno opro?
On brda premješta, a ona to ne znaju,
u jarosti svojoj on ih preokreće.
Pokreće on zemlju sa njezina mjesta,
iz temelja njene potresa stupove.
Kad zaprijeti suncu, ono se ne rađa,
on pečatom svojim i zvijezde pečati.
Jedini on je nebesa razapeo
i pučinom morskom samo on hodao.
Stvorio je Medvjede i Oriona,
Vlašiće i zviježđa na južnome nebu.
Tvorac on je djela silnih, nepojmljivih
čudesa koja se izbrojit ne mogu.
Ide pored mene, a ja ga ne vidim;
evo, on prolazi — ja ga ne opažam.
Ugrabi li što, tko će mu to priječit,
i tko ga pitat smije: »Što si učinio?«
Pa kako onda da njemu odgovorim,
koju riječ da protiv njega izaberem?
I da sam u pravu, odvratio ne bih,
u suca svojega milost bih molio.
A kad bi se na zov moj i odazvao,
vjerovao ne bih da on glas moj sluša..

Psalam:
88,10b-15
Neka dopre do tebe molitva moja, Gospodine!

Vapijem k tebi, Gospodine, iz dana u dan
za tobom ruke pružam.
Zar na mrtvima činiš čudesa?
Zar će sjene ustati i hvaliti tebe?

Zar se vi grobu pripovijeda o tvojoj dobroti?
O vjernosti tvojoj u Propasti?
Zar se u tmini objavljuju čudesa tvoja
i tvoja pravda u Zaboravu?

Ipak ja vapijem k tebi, Gospodine,
prije jutra molitvom te pretječem.
Zašto, Gospodine, odbacuješ dušu moju?
Zašto skrivaš lice od mene?

Evanđelje:
Lk 9,57-62

U ono vrijeme: Dok su Isus i njegovi učenici išli putem, reče mu netko: »Za tobom ću kamo god ti pošao.« Reče mu Isus: »Lisice imaju jazbine, ptice nebeske gnijezda, a Sin Čovječji nema ni gdje bi glavu naslonio.«
Drugomu nekom reče: »Pođi za mnom!« A on će mu: »Dopusti mi da prije odem i pokopam oca.« Reče mu: »Pusti neka mrtvi pokapaju svoje mrtve, a ti idi i navješćuj kraljevstvo Božje.«
I neki drugi reče: »Za tobom ću, Gospodine, ali dopusti mi da se prije oprostim sa svojim ukućanima.« Reče mu Isus: »Nitko tko stavi ruku na plug pa se obazire natrag, nije prikladan za kraljevstvo Božje.«

Izvor: Hrvatski institut za liturgijski pastoral

Riječ Božju tumači fra Matej Jovanovac:

Današnji evanđeoski odlomak donosi tri susreta s Isusom. Sve tri osobe žele poći za Isusom, no čini se kao da im Isus ne želi nimalo olakšati.

Prvomu, koji oduševljeno želi za njim kamo god on pošao, Isus odmah ističe kako to konkretno izgleda u njegovu životu: nema gdje bi glavu naslonio. Ne želi prevariti nikoga niti želi spustiti oduševljenje. Isus želi da oni koji idu za njim odmah na početku znaju što ih čeka, želi da budu na čisto za kime idu, što gube i što dobivaju. Želi da oduševljenje bude iz pravog razloga.

U susretu s drugom osobom, poziv dolazi od Isusa: „Pođi za mnom!“

U Starome zavjetu proroci su pozivali svoje buduće učenike da ostave sve i pođu za njima. Uvijek je bila čast biti pozvan od Boga. U Evanđelju vidimo koliko su ljudi bili spremni ostaviti da bi pošli za Isusom: koliko nam je poznato, svi koji su bili pozvani ostavili su sve – i obitelji, i kuće i poslove, osim bogatog mladića koji zbog velikog imetka nije pošao za Isusom.

Ne čudi da Isus upozorava na opasnost od bogatstva, budući da može biti prepreka u nasljedovanju.

Na molbu da ga pusti da najprije pokopa oca, Isus strogo odgovara: „pusti neka mrtvi pokapaju svoje mrtve.“ Ove teške riječi odražavaju Isusov stav da svi koji njega ne poznaju i nemaju ga u životu, kao da su već mrtvi, iako su tjelesno živi. Ako im ikako želi pomoći, treba navješćivati kraljevstvo Božje kako bi mrtvi oživjeli.

Dakle, možemo reći kako je daleko važnije donositi Radosnu vijest nego obaviti propis o pokapanju mrtvih.

Veća briga treba biti za „mrtve“ koji su još živi i može im se pomoći, od brige za mrtve, koje samo treba pokopati.

U trećem susretu Isus ističe još jednu karakteristiku koju treba imati onaj koji ide za njim. Nakon što je prihvatio da će poput Krista živjeti siromašno, da će morati shvatiti važnost donošenja Radosne vijest „mrtvima,“ onaj koji želi za Isusom morat će biti nenavezan na ono što ostavlja. Njegov pogled mora biti usmjeren naprijed, inače će i plug i brazda i cijeli posao otići ukrivo. Mora se oduprijeti napasti gledanja unatrag, uspoređivanja svoga života „prije i poslije,“ procjenjivanja koliko bi trebao dobiti na kraju radnog dana u vinogradu.

Sveti Jeronim, kojega danas slavimo, pošao je putem siromašnog i poniznog Krista, slijedeći ga životom pustinjaka. Htio je živjeti slično Kristu kako bi mogao bolje razumjeti Riječ Božju i što točnije je prevesti. Odatle i njegova izreka:

Nepoznavanje Pisma nepoznavanje je Krista.

Imamo li u svome životu običaj čitati Sveto pismo, upoznavati Krista? Ako nemamo, moramo sa svom ozbiljnošću na tome poraditi.

Ako već ne možemo svakodnevno, trebali bismo u tjednu pronaći nekoliko dana kada to možemo učiniti. Jedna takva, naizgled malena odluka, uvelike može promijeniti naš duhovni život.

Neka nam sv. Jeronim, ljubitelj Božje riječi, bude u tome primjer i zagovornik.