Sveti Ivan u današnjem evanđelju opisuje jedan događaj, mučnu situaciju koja je zadesila obitelj Isusovih prijatelja − njegov prijatelj Lazar teško je bolestan. 

Iz opisa događaja očigledno je da nema izgleda za ozdravljenje i Lazarove sestre hvata panika, što nije teško za razumjeti ako znamo u kakvoj su se teškoj situaciji nalazile žene u Isusovo doba – njih nije imao tko štititi, za njih se nitko nije imao zauzimati, bez muške osobe u kući jednostavno su bile osuđene na propast.

Bez muške osobe u kući jednostavno su bile osuđene na propast

One poznaju Isusa, znaju tko je i što čini, svjesne su da ako postoji itko tko im u toj nevolji koja je zadesila njihovu obitelj može pomoći, da je to upravo on. I mole ga za pomoć, vape, ili kako kaže Evanđelje: Sestre poručiše Isusu – Evo onaj koga ljubiš bolestan je.

No Isus primivši poruku, iako svjestan situacije – ta umire mu prijatelj, draga osoba – odlučuje ostati u Jeruzalemu još dva dana. Ne odaziva se odmah na poruku sestara, kao da mu do njihova poziva nije stalo, on dopušta da se obistine najcrnje slutnje Marte i Marije, te mirno čeka Lazarovu smrt. I to je ono što potpuno mijenja smjer priči, taj Isusov stav udara temelje onome što za njih čini. 

Isus dopušta da se obistine najcrnje slutnje Marte i Marije

Nema čovjeka vjernika koji se imalo trudi svoj život kako-tako uskladiti s evanđeljem, koji neće u trenutku kad se njemu ili onima koje voli približava nevolja, poteškoća, zlo, zavapiti: „Gospodine, onaj koga ljubiš u nevolji je, dođi, pomozi mi!“ Kojim riječima opisati osjećaje koji se rađaju u čovjeku kad se pomoć ne pojavi, kad se ipak dogodi ono najgore. Nisu li Marta i Marija ponavile nekoliko puta: „Gospodine da si bio ovdje brat moj ne bi umro!“ Zašto nisi došao odmah kad smo te zvale. Pa, ti sve znaš, ti si znao koliko je bilo malo vremena. 

Ja ću to povezati s riječima jedne majke koja me na sprovodu svoga 25-godišnjeg sina upitala: „Zašto je Bog ovo dopustio, a toliko smo ga molili, toliko smo vapili? Zašto je dopustio da se ovo dogodi?“ A ja sam na te vapaje ostao jednostavno bez riječi! Pitao sam se što im odgovoriti kad ni sam ne znam odgovora. A možda su svi mislili ovo iz evanđelja: Gospodine, da si bio ovdje brat moj ne bi umro! Što im reći i kako im objasniti…

Važno je da je sada tu i da sudjeluje u boli svojih prijatelja

No, prateći dalje tijek evanđelja, možemo doći samo do jednog zaključka: iako je svima nejasno, ljudskoj logici potpuno strano i nerazumljivo, Isus je s jasnom namjerom učinio to što je učinio. Važno je da je sada tu i da sudjeluje u boli svojih prijatelja. 

Zapamtimo, Bog u našim životnim turbulencijama nikada ne kasni. Zašto nije bio tu kad smo ga mi zvali, zašto nisu uslišane molitve onda kad smo mi mislili da nam je bilo potrebno, mi ne znamo, možemo samo vjerovati da je to dio Božje volje, nama nepoznate, no očigledne i prisutne. U njegovim rukama nalazi se naša budućnost, on je Gospodar vremena i naše povijesti, i ne preostaje nam ništa drugo nego mu vjerovati. A kako ne vjerovati onome koga je toliko ganula ljudska tuga, bol za izgubljenom osobom koju je volio, da, kako kaže evanđelje, i Bog sam nad tim događajem zaplaka.

Kako ne vjerovati onome koga je toliko ganula ljudska tuga?

Nekada riječi ne vrijede ništa i samo mogu sve pokvariti, važno je imati srca, važno je znati suosjećati – pa ako hoćete i zaplakati sa svojim prijateljima, s onima koji su u nevolji. A to je ono što mi se čini da nam sve više manjka. Nije potrebno posebno naglašavati što je bio rezultat, iako „zakašnjelog“, Isusovog odaziva na vapaj u nevolji Lazarovih sestara. Da je došao na vrijeme, ne bi pred mnogima zabljesnula slava Božja, ne bi upoznali tko je Gospodar života i smrti, ne bi se dogodila mnoga obraćenja… ma mi bismo danas bili uskraćeni za poruku da je u Božjim rukama sve, svaki trenutak našega života, pa čak i smrt, da Bogu ništa nije nemoguće. 

I zato kad nas u vremenu kriza uhvati sumnja da nas je Gospodin zaboravio, da je namjerno zakasnio, kad nam na jezik dođu riječi optužbe: Gospodine, da si bio ovdje, brat moj ne bi umro, ne bi mi se dogodilo to i to, rasplamsajmo u svom srcu dar vjere Božje. Jer, za one koji imaju povjerenja u njega ništa nije nemoguće.