Kršćanski život je dug hod otpuštanja vlastitih želja i strasti kako bismo živjeli u većem jedinstvu s Kristom i ljubili kao što On ljubi. Ovo je za sve nas bolan proces pročišćenja koji najčešće dolazi kroz patnju. Gube se poslovi. Uspjesi dolaze i odlaze. Veze se raspadaju. Medicinska dijagnoza ili starost oduzimaju nam zdravlje. U ovim vremenima Gospodin nas podsjeća da smo stvoreni samo za njega. Patnja nikada nije besmislena. Gospodin to koristi za naše dublje obraćenje i stavlja ljubav u svijet tamo gdje je najpotrebnija, piše Constance T. Hull s katoličkog portala Catholic Exchange.

Korizma je mikrokozmos stvarnosti da smo pozvani osloniti se samo na Boga i umrijeti stvarima ovoga svijeta. Gospodin često ima veće planove za postizanje naše svetosti od onih što smo ih imali na umu na početku ovog svetog razdoblja molitve i pokore. Gospodin nas podsjeća da smo stvoreni samo za Njega svaki put kad naši planovi propadnu, u vremenima izolacije i čekanja, u bolesti, smrti voljenih ili u drugim okolnostima.

Molitva / Foto: Cathopic

Moja obitelj započela je korizmu s mojim bolesnim mužem prvu polovicu korizme. Nakon što se počeo osjećati bolje, pokvario nam se vodovod i kanalizacija se slijevala u našu kadu. U ovom trenutku, međutim, bila je to još jedna stvar na dugom popisu poteškoća i prilika za ljubav kada sam navukla rukavice i zadržao dah što je više moguće dok sam čistila gadni nered.

Patnja nas tjera na izbor. Zahtijeva od nas da se obratimo spremnije i s potpunom ovisnošću o Bogu ili možemo pasti u gorčinu i udaljiti se od Njega, no ako se odlučimo potpuno osloniti na Boga, tada će naša patnja zapravo biti iskorištena za dobro, a naša ljubav prema Njemu i drugima bit će pročišćena.

Naši bliski prijatelji gotovo cijelu korizmu proveli su u bolnici s komplikacijom za komplikacijom od operacija abdomena. Suprug je pao u respiratorne i srčane probleme i skoro je umro kada je veliki krvni ugrušak prekinuo dotok krvi u oba pluća i srce. Oporavio se, ali trenutno je na intenzivnoj njezi gdje se oporavlja od još jedne operacije i bori se s infekcijom. To što je još uvijek ovdje pripisujemo zagovoru svetog Josipa. Njihova je korizma bila stalno predanje u svakom trenutku i otvorenost Božjem ozdravljenju.

Foto: Dario Zürchauer/ Sveti Josip

Postoje trenutci kada su Božji planovi za naše živote zbunjujući i bolni. Svatko tko se suočio s iscrpljujućom medicinskom dijagnozom, gubitkom voljene osobe, siromaštvom ili bilo kojom drugom vrstom nevolje zna koliko je teško razumjeti kako su Božji putovi ujedno i mjesta ljubavi. Kako ova agonija može biti dobra za nas? Kako ova samoća može biti Njegov plan za moj život? Kako mi ovo odbacivanje od drugih pomaže rasti u svetosti? Kako je ovo ljubav? Postoje trenutci u našim životima kada ova pitanja izviru iz najdubljih mjesta u nama. Svaka patnja donosi novo unutarnje raspeće koje nas suobličuje Kristu.

Patnja nas tjera na izbor. Zahtijeva od nas da se obratimo spremnije i s potpunom ovisnošću o Bogu ili možemo pasti u gorčinu i udaljiti se od Njega. Ovaj izbor dolazi sa svakom novom nevoljom. Bitka je žestoka u nama dok tražimo milost da izaberemo Boga umjesto ljutnje i boli koju doživljavamo u svojoj patnji. Ako se odlučimo potpuno osloniti na Boga, tada će naša patnja zapravo biti iskorištena za dobro, a naša ljubav prema Njemu i drugima bit će pročišćena. U našem vraćanju Bogu oslobađamo se i ispunjavamo Božjom ljubavlju.

Često se vraćam Salvifici Doloris sv. Ivana Pavla II. To je jedno od najmoćnijih objašnjenja patnje koje sam ikada pročitala. Pisao je iz dubokog intimnog zajedništva s Kristom raspetim i kao čovjek koji je doživio ogromnu patnju. Sveti Ivan Pavao II. duboko je shvatio da Bog koristi patnju za naše dobro u svom tajanstvenom planu. Naša patnja nikada nije uzaludna.

Patit ćemo na bezbroj načina. Ponekad će to biti samonametnuta patnja, kao što su mrtvljenja koja pokušavamo tijekom korizme. Većinu vremena to je neželjena patnja. Svaka nova patnja izaziva nas na način koji nas približava Kristu. On od nas traži sve veće obraćenje. Kako idemo dublje u obraćenje, počinjemo shvaćati kako sve mora pripadati Njemu.

Oltar Sv. Križa, Zagrebačka katedrala / Foto: TUZN

On će dopustiti da naše zdravlje propada, ako ne kroz starost, onda kroz bolesti. On će dopustiti da se odnosi u našim životima raspadnu, tako da ćemo se okrenuti samo Njemu, a ne oslanjati se na ljudska bića koja su pala baš kao i mi i koja će nas iznevjeriti. On će dopustiti da se poslovi i uspješne karijere uruše, kako bismo znali da se naš identitet ne nalazi u našoj karijeri, on se nalazi u Njemu. On će nam omogućiti da iskusimo razdoblja samoće i izolacije, tako da molitva postane sam zrak koji udišemo. U Njegovoj volji, patnja nas vodi do većih visina svetosti kada mu se predamo.

Patnja nam otvara oči gdje mu možemo služiti i voljeti ga više.

Unatoč tome koliko je teško u ovom trenutku podnijeti svaku poznatu patnju, moramo mu se obratiti s povjerenjem i predati se znajući da nas vodi dubljem obraćenju i intimnom jedinstvu s njim. Kao što sveti Ivan Pavao navodi u Salvifici Doloris odlomci 12 i 13:

„Trpljenje mora služiti obraćenju, odnosno ponovnoj izgradnji dobrote u subjektu, koji u tom pozivu na obraćenje može prepoznati Božje milosrđe. Svrha je pokore pobijediti zlo koje pod različitim oblicima leži u čovjeku. Svrha mu je također osnažiti dobrotu kako u samom čovjeku tako i u njegovim odnosima s drugima, a posebno s Bogom. Ne, da bismo uočili pravi odgovor na pitanje ‘zašto’ patnje, moramo pogledati u objavu Božje ljubavi, konačnog izvora smisla svega što postoji. Ljubav je također najbogatiji izvor smisla patnje, koja uvijek ostaje misterij; svjesni smo nedostatnosti naših objašnjenja. Krist nas navodi da uđemo u tajnu i da otkrijemo ‘zašto’ patnje, onoliko koliko smo sposobni dokučiti uzvišenost Božje ljubavi.”

Patnja nam treba pokazati kako ljubiti Krista i druge. Nadnaravna ljubav oslobađa se u svijet kada prigrlimo vlastitu patnju i okrenemo se suosjećajnim srcem prema drugima koji pate.

Križni put / Foto: Depositphotos

Kada se predamo, kada se oslobodimo kontrole nad stvarima koje želimo u ovom životu – posebno kada smo suočeni s patnjom – Bog će osloboditi dobrotu kroz nas i oko nas. Kada patimo od bolesti i slabosti, sposobniji smo se povezati s patnjom u našoj sredini umjesto da je ignoriramo. Kada izgubimo posao ili ne dobijemo unaprjeđenje koje smo željeli, Gospodin nas vodi da prigrlimo svoj identitet u Njemu, a ne svjetovni uspjeh. Kada se veza raspadne, dana nam je prilika da umremo sebi i oprostimo, što nas vodi do ljubavi kao što On voli. Želi nas upotrijebiti da svjedočimo o snazi ​​Božje ljubavi tamo gdje On zna da se može učiniti najviše dobra. Češće nego ne, patnja nam otvara oči gdje mu možemo služiti i voljeti ga više.

Dok se pripremamo za ulazak u Veliki tjedan, približimo se Kristu u svim našim patnjama. Gospodin zna naše muke. Doživio ih je. On poznaje tjelesnu bol kroz svoje bičevanje i razapinjanje. On poznaje samoću kroz svoju muku i samu smrt na križu. On zna što je kada te drugi mrze i vrijeđaju. On zna siromaštvo i što znači biti lišen svega. Kroz naše patnje On nas poziva da Mu se približimo. S Njim ići križnim putem i samo u Njemu pronaći svoju konačnu slobodu. Naše će patnje, kao i Njegove, ustupiti mjesto uskrsnuću ako ga se čvrsto držimo. Moramo vjerovati da On neprestano oslobađa ljubav u svijetu kroz naše patnje ujedinjene s Njegovom.