Katolička Crkva poziva sve vjernike na istinsku svetost, neovisno o životnom staležu ili pozivu. Na putu rasta u svetosti vrlo je važno prepoznati i izbjeći zamke perfekcionizma.
Što je perfekcionizam?
U suprotnosti sa zdravom i urođenom ljudskom željom za boljim, ljepšim, uzvišenijim i savršenijim uvjetima i rezultatima, perfekcionizam označava nezdravu težnju za nepogrešivošću, koju često prate nerealna očekivanja, strah od neuspjeha, neprihvaćanje vlastitih i tuđih pogrešaka, samokritičnost i nisko samopoštovanje osobe.
Svakodnevne situacije zahtijevaju brojne odabire te je u praktičnim slučajevima ponekad teško razlučiti jesmo li na dobrom putu, trudimo li se premalo ili možda čak previše u duhovnom životu.
U razgovoru s jednim starijim svećenikom dobila sam vrlo jednostavno i precizno tumačenje perfekcionizma:
„Što zapravo znači perfekcionizam? Perfekcionizam je u svojoj biti: SMRT. Zašto? Zato što samo kada umremo ne možemo više ništa napraviti bolje ili savršenije.“
Zatim mi je pojasnio što je time mislio: Samo kada umremo, više zaista nećemo moći ništa popraviti. Dok god smo na svijetu, uvijek će postojati drugačiji i bolji način i ne trebamo zbog toga biti uznemireni. Usmjeriti svu svoju pažnju na postizanje subjektivno zamišljenog „savršenstva” značilo bi osuditi se na sigurni neuspjeh i smrt.
Perfekcionizam je u svojoj biti: SMRT.
Kada umremo, tada dolazi točka na kraju našega života. Do tada se imamo priliku mijenjati, padati i ustajati. U životu ćemo neizbježno činiti pogreške, ali ne trebamo se toga bojati. Važno je tražiti, truditi se i zatražiti pomoć od drugih; ne kako bismo bili savršeni po mjerilima ovoga svijeta, nego sveti.
Zahvalna sam ovome svećeniku što me naučio važnu lekciju: težnja prema nezdravom perfekcionizmu zapravo označava težnju prema smrti, dok čežnja za svetošću pokazuje put u pravi život, u vremenu i u vječnosti.
Kako prepoznati težim li perfekcionizmu ili svetosti?
Sklonost perfekcionizmu fiksira pogled osobe isključivo na njezine mane i neuspjehe, pobuđuje osjećaje nezadovoljstva, krivnje, nedostojnosti, gubitak hrabrosti ili motivacije te mnogo puta onemogućuje stvarno vrednovanje situacije ili napredak osobe.
Hod uskim putem za Isusom Kristom, iako također zahtijeva napor i žrtvu, vodi u život, podiže pogled prema trajnim, neprolaznim i vječnim stvarima, stvara pozitivne osjećaje, pobuđuje kreativnost, uključivanje u zajednicu, prihvaćanje sebe zajedno s vlastitim talentima i manama. Naravno, pod uvjetom ispravno shvaćene svetosti.
Punina dakle zakona jest ljubav.
Težnja za svetošću označava postupni rast u savršenosti po Božjim mjerilima, ne po zemaljskim. Ne radi se, dakle, o najvećoj mogućoj točnosti, brzini, učenosti, informiranosti, ljepoti, snazi, komunikativnosti ili nasmiješenosti, čak niti o najvećem broju učinjenih dobrih djela ili o savršenom obdržavanju pravila.
Božja savršenost vrlo je jednostavna i jasna. „Punina dakle zakona jest ljubav“ (Rim 13,10).
Svetost je poziv na život ljubavi u savršenom zajedništvu s Ocem, Sinom i Duhom Svetim, Trojedinim Bogom koji je sama Ljubav, Ljubav koja se daruje. Prema definiciji mons. Tomislava Ivančića, svaki svetac je zaljubljenik: „Biti svet znači biti zagledan u ono što dolazi, ali prije svega biti svet znači ljubiti Isusa iz Nazareta.“
Promjena perspektive
Tijekom svakodnevnih napora pogled kršćanina trebao bi biti usmjeren u Nebo. Na taj način neće izgubiti ispravni smjer i cilj. Kada na tom putu padne, dovoljno je ponovno podići pogled i zazvati Onoga koji je Put, Istina i Život. (Iv 14,6)
Svet čovjek je onaj koji neprestano upire pogled prema Bogu.
Velika zamka perfekcionizma je zatvaranje osobe u vlastitu nemoć kroz bijeg pred Božjim opraštanjem. Perfekcionizam ne dopušta čovjeku koji je pogriješio da si oprosti, da prizna da je sagriješio i sa svojim neuspjehom dođe pred Boga koji je Ljubav.
Svet čovjek nije onaj koji nikada ne pada, nego onaj koji trajno ustaje i neprestano upire svoj pogled prema Bogu, spreman prepustiti se Božjem milosrđu, uvijek iznova.