Crkvena skrb za selioce i migrante

Selilaštvo odnosno migracija iznimno je složen fenomen. Ono uključuje pozornu analizu svih gledišta koja karakteriziraju različite faze migracije.

Drugim riječima nužno je imati pred očima odlazak osoba iz domicilne zemlje, njihov dolazak u novo okruženje, kao i njihov eventualni ponovni povratak u zemlju iz koje su započeli seljenje.

Iako je selilaštvo pojava koja čovjeka prati tijekom cijele njegove povijesti, ono što se može zamijetiti jest da su se migracijski procesi u posljednjih 15-tak godina intenzivirali.

Dovoljno je sjetiti se velikog migrantskog vala tijekom 2015. godine koji je Europu zatekao poprilično nespremnu.

S izbijanjem ratne agresije na Ukrajinu 2022. godine veći broj izbjeglica tražio je sigurnost najvećim dijelom također u europskim državama.

I Hrvatska je aktivno bila uključena u ove migracijske valove. 

Budući da migracija nije tek pitanje politike, zakonodavstva, gospodarstva nego uključuje širi dijapazon područja kao što su, primjerice, određivanje društvenih stavova, individualne procese akulturacije i integracije, razvidnim se pokazuje zašto su selioci, migranti i briga Crkve, osobito Katoličke.

Naglasak je na dvjema dimenzijama. 

Prva se odnosi na univerzalnost Crkve (katholikos) i potrebu da svi njezini članovi budu jedni prema drugima prijateljski otvoreni i uključivi, okupljeni u univerzalno društvo koje je osnovao Isus Krist.

Druga se tiče misijske dimenzije koja od nas kršćana traži da Isusa Krista predstavljamo našoj braći i sestrama kroz milosrđe i ljubav.

Opća Crkva tijekom povijesti pozorno je pratila migracijske procese, na poseban način modernu emigraciju te se trajno zauzimala za prognanike, izbjeglice i iseljenike.

O interesu i skrbi Crkve za migrante čitamo i u Svetom pismu.

Osobito su značajna dva novozavjetna teksta.

U prvom tekstu iz Evanđelja po Mateju Isus se poistovjećuje s onima koji trebaju prihvaćanje kad govori:

„Stranac bijah i ne primiste me“ (Mt 25,35).

Drugi tekst iz poslanice Hebrejima ukazuje na potrebu gostoljubivosti prema strancu:

„Gostoljubivosti ne zaboravljajte: njome neki i ne znajući, ugostiše anđele“ (Heb 13,2).

Nadahnuta ovim dvama biblijskim tekstovima Crkva se tijekom vremena brinula o seliocima.

Upravo zahvaljujući gostoljubivom odnošenju prema strancima ona po svojim kršćanskim zajednicama, koje krepost gostoljubivosti svakodnevno žive, postaje prepoznatljiva u društvu.

Brižnost i skrb o osobama u pokretu očituje se na osobit način u dokumentima i interventima crkvenog učiteljstva već od kraja 19. stoljeća i pape Lava XIII. pa sve do suvremenog doba.

I dok je u početku crkvena skrb bila usmjerena ponajprije na katoličke selioce, s vremenom se razvijalo dublje razumijevanje složenosti migracijskih procesa i različitih kategorija migranata te u skladu s time i Crkva, koja je univerzalna, živi svoju otvorenost i brižnost među svim ljudima.

Istaknuto mjesto imaju oni najranjiviji, a među njima to su svakako prisilno raseljeni te osobe koje su postale žrtvama trgovine ljudima.

Crkva određuje i sam pojam migranta.

Migranti su „svi oni ljudi koji iz bilo kojega razloga izbivaju izvan domovine i izvan vlastite etničke zajednice te im je zbog istinskih potreba nužna posebna skrb“.

Što zapravo znači brinuti se za selioce, migrante odnosno što se podrazumijeva pod posebnom skrbi?

Budući da u mnogim mjestima, gradovima žive stanovnici različitih jezika, koji ispovijedaju istu vjeru, ali ne poznaju dovoljno jezik i kulturu zemlje u kojoj borave ili su navikli na drukčiji način molitve i liturgijskog slavlja, nužnim se ističe da svećenici u tim gradovima osiguraju prikladne uvjete za slavljenje božanskih službi prema različitim obredima i jezicima, dijeljenje sakramenata i primjereno poučavanje tih skupina riječju i primjerom.

Crkveni dokumenti stoga naglašavaju potrebu poštovanja i promicanja kulturne i religiozne baštine migranata, važnost svećenika istoga jezika i kulture te uspostavu struktura poput osobnih ili nacionalnih župa sve dok to zahtijeva stvarna potreba.

Prvo mjesto crkvene skrbi prema seliocima, migrantima jest župna zajednica.

Upravo se kroz nju otvara put prema transformaciji svih članova lokalnih crkvenih zajednica omogućujući migrantima da svojim dolaskom obogaćuju crkvenu zajednicu postajući njezinim punopravnim članovima.

Uz to župa ima važnu i socijalno-integracijsku ulogu, jer vjerničke zajednice pružaju društvene mreže, informacije, jezičnu i društvenu podršku te služe kao most prema uključivanju u društvo primitka.

Dubravka Petrović Štefanac

Dubravka Petrović Štefanac diplomirala je na Filozofsko-teološkom studiju Katoličkog bogoslovnog fakulteta 2001. godine. Nakon prve godine poslijediplomskog studija na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu od 2002. godine nastavila je studij na Katoličko-teološkom fakultetu Karl-Franzen na Sveučilištu u Grazu (Austrija).

Doktorirala je 2006. godine s temom „Der Einfluss der Katholischen Kirche Kroatiens auf die soziale Situation des Landes nach dem Wendepunkt im Jahr 1990 bis 2005. Hirtenbriefe und Lehramt der Kardinäle Franjo Kuharić und Josip Bozanić; wissenschaftliche Symposien und Kongresse mit sozialer Thematik“ (Utjecaj Katoličke Crkve u Hrvatskoj na društvenu situaciju zemlje nakon promjene 1991. do 2005. Poslanice i učiteljstvo dvojice kardinala, Franje Kuharića i Josipa Bozanića; znanstveni simpoziji i kongresi socijalne tematike). Znanstvena suradnica je od 2013., a docentica od 2019. godine.

Vanjska je suradnica na Hrvatskom katoličkom sveučilištu i do ove ak.god. također na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Zbog izvrsnosti i angažiranosti dobitnica je stipendije Biskup Johann Weber (2005.-2006.). Suosnivačica je Ekumenskog foruma europskih kršćanki u Hrvatskoj (2001.). Od 2007. članica je Komisije HBK „Iustitia et pax“, a od 2019. tajnica Centra za promicanje socijalnog nauka Crkve.