Kada nam na ulici priđe siromašan čovjek i zatraži pomoć, njegov nas izgled ili ponašanje mogu odbiti. Možemo zauzeti obrambeni i optužujući stav te se zapitati koje su ga pogrešne odluke dovele do takva života. Međutim, zadržimo li se samo na njegovoj osobnoj životnoj priči, iz našega će pogleda izostati socijalni odnosi u kojima se ona odvija.

Sredina u kojoj smo rođeni, mogućnosti zaposlenja, visina plaće te dostupnost stanovanja, obrazovanja i liječenja bitno utječu na život svakoga od nas.

Benedikt XVI. podsjeća nas da nitko ne živi, ne griješi i ne spašava se sam. Nastavno možemo dodati da ni siromaštvo ne nastaje izvan odnosa s drugima. Naši su životi duboko isprepleteni. Ono što činimo, ali i ono što propuštamo učiniti, ostavlja posljedice u životima ljudi koji nas okružuju. Zato siromaštvo nikada nije samo problem pojedinca. Ono se tiče čitave zajednice.

Kada roditelji ne mogu osigurati osnovne životne potrebe svojoj djeci, nije dovoljno pitati jesu li lijeni ili rastrošni. Valja se također zapitati, mogu li svojim radom zaraditi dovoljno za dostojanstven život. Pitanje o njihovu siromaštvu tako postaje i pitanje o našoj ulozi u izgradnji pravednijih društvenih odnosa.

Sveti Ivan Pavao II. upozorava da se osobni grijesi mogu učvrstiti u strukturama grijeha, koje potom utječu na život i djelovanje drugih ljudi. Nepravda postupno postaje uobičajen način poslovanja i društvenog života. Kada se nepravedno niske plaće prihvaćaju kao normalne, a zapošljavanje ovisi o vezama ili podmićivanju, nastaju uvjeti koji ljude guraju u siromaštvo. Zato papa Franjo ističe da, koliko god pomoć pojedincu bila dragocjena, ona nije dovoljna.

Potrebno je mijenjati i društvene, političke i gospodarske odnose koji proizvode siromaštvo. Nahraniti gladnoga neodgodivo je djelo ljubavi. No ta nas ista ljubav obvezuje pitati zašto je netko gladan. Tu je povezanost oštro izrazio brazilski nadbiskup Câmara slijedećim riječima:

Kada dajem hranu siromašnima, nazivaju me svecem, a kada pitam zašto siromašni nemaju hrane, nazivaju me komunistom.

Njegove riječi razotkrivaju koliko lakše prihvaćamo ublažavanje posljedica nego propitivanje uzroka siromaštva.

U tome je smislu siromaštvo dvostruki društveni skandal – kada dopuštamo da naša braća i sestre oskudijevaju u nužnome za život te kada ne poduzimamo ništa da uklonimo uvjete koji ih u toj oskudici zadržavaju. Nije skandal biti siromašan, već je skandal socijalna nepravda i ravnodušnost zajednice prema siromašnima.

Pritom ne trebamo gledati samo prema dalekim krajevima svijeta. Dovoljno je pogledati u vlastito susjedstvo.

U društvu u kojem većina ima osigurane osnovne životne potrebe još je teže opravdati činjenicu da nekima one ostaju nedostupne. Manji broj siromašnih ne umanjuje našu odgovornost. Čak štoviše, što nas ima više koji imamo zadovoljene osnovne životne potrebe, to je teže opravdati ravnodušnost. Ne pomoći siromašnima zbog osjećaja nemoći, straha, neodlučnosti ili kukavičluka ozbiljan je grijeh propusta.

Naša odgovornost prema siromašnima postaje jasnija kada se zapitamo pripada li ono što posjedujemo isključivo nama.

Odgovor nam daje sveti Grgur Veliki: Kada potrebitima dajemo ono što im je nužno, ne dajemo im nešto svoje, već im vraćamo ono što je njihovo. Više nego djelo milosrđa, tada činimo djelo pravde.

U temelju tih riječi nalazi se načelo opće namjene dobara: Bog je sva dobra zemlje namijenio svim ljudima. Crkva priznaje privatno vlasništvo, ali uz njega veže socijalnu odgovornost. Ivan Pavao II. govori o socijalnoj hipoteci koja ga prati, a papa Franjo podsjeća da pravo vlasništva mora služiti općoj namjeni dobara, jer ono što posjedujemo treba pridonositi i dobru drugih. Na takav stav prema vlastitim dobrima potiče nas solidarnost, kao čvrsta i postojana odlučnost da radimo za opće dobro, jer svi smo mi uistinu za sve odgovorni.

Opće dobro obuhvaća dobro svih i svakoga te zbog toga ne možemo smatrati da ga izgrađujemo u punini dok dio zajednice ostaje isključen iz njegovih blagodati.

Neka nam zato Međunarodni dan borbe protiv siromaštva i socijalne isključenosti (17. listopada) bude poticaj da prepoznamo svoj dio odgovornosti u obitelji, župi, na radnom mjestu i u javnom životu.

Papa Lav XIV. u poruci za ovogodišnji Svjetski dan siromaha poziva nas da postanemo utočište siromašnima: da im se približimo, slušamo njihova iskustva, dijelimo njihove težnje i podupiremo njihovu želju za pravdom i oslobođenjem. Taj poziv traži zajednicu u kojoj siromašni sudjeluju, pridonose i osjećaju se kao kod svoje kuće.

Svatko je dar drugima i svatko ima što pružiti. Zato naša odgovornost obuhvaća i pomoć u oskudici i zajedničko mijenjanje odnosa koji je stvaraju. Ako se siromaštvo tiče svih nas, onda i put izlaska iz njega moramo graditi zajedno.

Emisiju možete poslušati na platformi HKR+.