„Sveti Oče“, započne don Kamilo „u pitanju je čovjek koji bijaše branitelj Boga na zemlji jer je branio pravo čovjeka da živi s Bogom i znao se oduprijeti svakom totalitarizmu braneći od ustaša i nacista Židove, pravoslavne i sve progonjene bez obzira na nacionalnost, vjeru ili kakvu drugu karakteristiku", dio je to izvatka koji donosimo iz knjige Marlona Macanovića "VIKTOR, Kardinalova pobjeda", romana o životu kardinala Alojzija Stepinca.

Možete li se i vi prepoznati u takvoj situaciji, kada su vas vaši najbliži odveli na rub provalije, na rub života i smrti? Možda to su učinili: tvoj muž, tvoja žena, djeca, susjedi ili rođaci. Što si tada osjećao? Mržnju? Vratio si im psovku na psovku? Bacio si i ti kamen? Poželio si osvetu? Što si tada osjećao u svojem srcu?

U nedjelju, 3. veljače, u rodnoj će župi mons. Ante Jozića u Trilju pjevati „Tebe Boga hvalimo“ kao izraz zahvalnosti Bogu i papi Franji što je svećenika Cetinskoga kraja odlučio imenovati nadbiskupom postaviti na službu apostolskoga nuncija u Obali Bjelokosti – saznali smo od župnika župe sv. Mihovila i Cetinskoga dekana don Stipe Ljubasa koji je za Hrvatsku katoličku mrežu kazao kako je Ante Jozić u toj župi kršten, pričešćen i krizman.

Crkvu u Hrvata na blagdan Svijećnice obradovala je vijest da je papa Franjo 2. veljače imenovao svećenika Splitsko-makarske nadbiskupije, mons. dr. Antu Jozića, nadbiskupom i apostolskim nuncijem u Obali Bjelokosti. Iz Splitsko-makarske nadbiskupije, a uime svih vjernika, Bogu posvećenih osoba i svećenika, najiskrenije su čestitali mons. Joziću na povjerenju koje mu je iskazao papa Franjo imenovavši ga nadbiskupom i nuncijem. Hrvatska katolička mreža pridružuje se čestitkama i donosi neke nepoznate detalje iz života mons. Jozića.

Na blagdan Prikazanja Gospodinova, Svijećnicu, iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije prenosimo propovijed dr. sc. Josipa Bošnjakovića, svećenika i profesora psihologije koji vodi bračna i obiteljska savjetovališta na području Đakovačko-osječke nadbiskupije. Uz doktorski studij psihologije u Rimu na Papinskom salezijanskom sveučilištu specijalizirao je kliničku psihologiju. Predaje na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Đakovu te na zagrebačkom Hrvatskom katoličkom sveučilištu. Velečasni Bošnjaković među ostalim poručuje: "Marija i Josip prikazuju Isusa u Hramu, prikazuju ga Bogu. Predivna gesta. Oni su svjesni kako njihovo dijete pripada Bogu i stoga ga Bogu stavljaju na raspolaganje, jer su ga primili kao dar. Poruka i za sve naše obitelji."

Živimo u vremenu u kome je ideja Boga potamnjela ili izblijedjela i zato nam treba svijetlih uzora i primjera koji svojim životom artikuliraju, riječju i djelom, tu zbilju. Ljudi su u potrazi za sretnim osobama jer te na specifičan način posreduju iskustvo i nazočnost Nadnaravnog. Vjerujemo da se Bog na ljudski način susreo s čovjekom u Isusu, da bismo napokon bili lišeni uzaludna traganja za punim čovještvom, ali i za Božjim licem.

Tri redovnice: s. Sunčica Kunić, članica Družbe Klanjateljica Krvi Kristove, s. Dijana Mlinarić, članica Družbe karmelićanki Božanskog Srca Isusova i s. Dijana Lončarek, članica Družbe Milosrdnih sestara sv. Križa njeguju prekrasno prijateljstvo već nekoliko godina. Za Hrvatsku katoličku mrežu posvjedočile su koliko im znači njihovo prijateljstvo, kako se postaje pravim prijateljem i kako su ih križevi i teške životne situacije približile Bogu i jedne drugoj.

A što naša baka reče, zar je problem bar navečer, reći dragi Bože hvala, što me čuvaš od svih zala! Ti mi budi u pomoći, i čuvaj me danju, noći! Zato neka kuća svaka, uzme primjer svojih baka, pa ujutro svakog dana, nek' se krene s molitvama!

Novi zakon o pobačaju koji se priprema u Hrvatskoj, zastrašujući zakon o pobačaju potpisan u New Yorku koji abortus čini legalnim do 24. tjedna trudnoće (pa i kasnije ako je ugrožen život ili zdravlje žene) i sve ono o čemu se ovih dana vezano za život i smrt raspravlja, ali na krivom mjestu - na društvenim mrežama umjesto u javnoj raspravi, potaknuli su fra Josipa Vlašića da napiše objavu na svom Facebook profilu.

Pustinja je dom očaja. A očaj je, sada, posvuda. Nemojmo misliti da se naša nutarnja samoća sastoji u prihvaćanju poraza. Pristankom na poraz ništa ne možemo izbjeći. Očaj je ponor bez dna. Ne misli da ćeš ga zatvoriti pristajanjem na nj i zatim pokušavajući zaboraviti da si dao svoj pristanak.