Na Veliki petak papa Lav XIV. pristupio je Kristovu Križu bos, bez mitre, prstena i misnice. Odakle potječe ova gesta i koje je njeno značenje?
Klanjanje križu
Liturgija Velikog petka donosi brojne simbolične geste koje tijekom godine ne nalazimo redovito u misnim slavljima. Na početku se svećenik prostire pred oltarom, dok vjernici kleče. Nakon toga slijedi Služba riječi u kojoj se pjeva ili čita Muka Gospodina našega Isusa Krista po Ivanu.
Slijedi Sveopća molitva, a tijekom svake prošnje vjernici prignu koljena.
liturgija Velikog petka u Vatikanu / Foto: Vatican Media
U obredu klanjanja križu vjernici prilaze i iskazuju Kristovu križu počast poklonom i/ili poljupcem.
Lav XIV. prvi je put kao papa slavio obrede Velikoga petka.
Prije nego što je pristupio križu, učinio je nesvakidašnju gestu: skinuo je mitru i solideo, misnicu, Ribarski prsten i čak – cipele. Sveti Otac nije djelovao prema vlastitoj pobudi, nego je poštivao liturgijske propise za biskupe tijekom obreda Velikog petka koji imaju izvor u staroj tradiciji.

papa Lav XIV., klanjanje Križu na Veliki petak / Foto: Guglielmo Mangiapane/Reuters
Drevni običaj
Ovaj običaj počeo je u Rimu, u drugoj polovini 8. stoljeća, kada je papa živio u Lateranu, tumači liturgičar vlč. mr. sc. Tomislav Hačko. Papa bi krenuo iz svoga sjedišta bos prema Svetim stubama (Scala Santa), noseći u rukama relikviju Svetog križa. Po Svetim stubama na kojima je Isus stajao pred Pilatom, a u Rim ih je prenijela sv. Helena, uspinjao bi bos, kao i poslužitelji. Dolaskom u crkvu papa bi se prostro pred Svetim križem. Tijekom tog obreda pjevao se Psalam 118 Zahvaljujte Gospodinu jer je dobar, jer je vječna ljubav njegova! uz zaziv:
„Evo drvo Križa, na kojem je visio Spas svijeta!“
Na taj način htjeli su se suživjeti s Isusom koji „nije došao da bude služen, nego da služi i život svoj dade kao otkupninu za mnoge“ (Mt 20, 28).
Treba imati na umu da su biskupi prije bili svečaniji odjeveni pa je simbolika bila uočljivija.

klanjanje Križu / Foto: Vatican Media
Današnja liturgija
Za današnju liturgiju Biskupski ceremonijal u broju 322. propisuje:
„Biskup za klanjanje Križu odloži mitru, misnicu i, prema prilikama izuje obuću, gologlav, prvi pristupi, pred Križem poklekne, poljubi ga i nakon toga se vrati katedri, gdje se obuje ponovno, obuče misnicu i sjedi bez mitre.
Nakon biskupa đakoni, kler i vjernici prolaze kao u nekoj procesiji i iskazuju počast Križu jednostavnim poklecanjem ili se posluže drugim prikladnim znakom prema običaju kraja, npr. ljubeći Križ.
Međutim se pjevaju: antifona Tvome Križu klanjamo se, Prijekori ili druge prikladne pjesme, Svi koji su se poklonili sjede na svojim mjestima.“

papa Lav XIV., klanjanje Križu na Veliki petak / Foto: Guglielmo Mangiapane/Reuters
Dublja simbolika
U gesti svlačenja obuće i odlaganja znakova časti svoje službe biskup se sjeća vlastitog siromaštva pred Bogom, ponizuje se pred Onim koji „sam sebe ‚oplijeni‘ uzevši lik sluge, postavši ljudima sličan; obličjem čovjeku nalik, ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu“ (Fil 2, 7 – 8).
Sveti Otac skinuo je znak svoje papinske časti – Ribarov prsten – da bi se poklonio Onomu od koga ju je primio.
Skinuo je znak svećeništva – misnicu – pred Vrhovnim i pravim svećenikom koji je prinio samog sebe na križu.
Skinuo je svoje cipele – poput Mojsija se izuo pred Svetim, da bi se poklonio Gospodinu u trenutku njegovog poniženja.
Skinuo je znak svoje službe poučavanja – mitru – pred našim Učiteljem i Zakonodavcem.
„On, trajni lik Božji,
nije se kao plijena držao
svoje jednakosti s Bogom,
nego sam sebe »oplijeni«
uzevši lik sluge,
postavši ljudima sličan;
obličjem čovjeku nalik,
ponizi sam sebe,
poslušan do smrti,
smrti na križu.
Zato Bog njega preuzvisi
i darova mu ime,
ime nad svakim imenom,
da se na ime Isusovo
prigne svako koljeno
nebesnikâ, zemnikâ i podzemnikâ.
I svaki će jezik priznati:
Isus Krist jest Gospodin! –
na slavu Boga Oca.“