Korizmenu duhovnu obnovu za studente i radničku mladež održao je u četvrtak 26. ožujka salezijanac i studentski kapelan u Zagrebu don David Leskovar u varaždinskoj katedrali.

„Vrijeme obraćenja“

Na početku duhovne obnove okupljenima se obratio organizator don Ivan Šibalić, istaknuvši dvostruku dimenziju vremena u kojem se nalaze: „S jedne strane vrijeme je loše, a s druge strane vrijeme je dobro, jer postoje dva vremena. Postoji sunce i kiša, ali postoji i vrijeme obraćenja.“

„Ovo je jako dobro vrijeme za obratiti se“, poručio je.

Don David započeo je katehezu citirajući Aristotelovu misao da

„najbolje aktivnosti su one od kojih mi nemamo naizgled nikakve koristi“,

te pojasnio: „Mi guštamo raditi te stvari. Gledanje utakmice je bolje od pospremanja sobe. Pospremanje je korisno, ali nije vrhunac života. Prijateljstvo je beskorisno u smislu zarade, ali je gušt. Upravo je takva i sveta misa –  najbeskorisnija stvar na svijetu od koje nemaš dobiti, osim da budeš s Njim.“

Naglasio je da je biti s Bogom najvažnija stvarnost u životu vjernika te istaknuo da problem nastaje kada se misa promatra kroz prizmu koristi i osobnog doživljaja te će se često čuti da je vjernicima misa dosadna.

Misa ili show?

„Zašto nam je misa dosadna? Odgovor je brutalan, ali istinit:

jer mnogi katolici ne razumiju što je to zapravo misa.

Doživljavaju sebe kao publiku, a nas s druge strane oltara kao stage. Glavni kriterij postane je li misa bila zabavna i je li show uspio. Mi više ne znamo što znači sabranost i tišina. Navikli smo da nas nešto mora stimulirati svakih 15 sekundi, a ako toga nema, upadamo u krizu. Misa nije tu da hrani našu površnost, nego da nas iz nje izvuče“, rekao je salezijanac.

Možda zbor loše pjeva, možda su djeca nemirna, a propovijed dosadna, ali događa se nešto veće od svega toga: Krist se prinosi Ocu.

„Središte religije kroz cijelu povijest bilo je slavlje, a srce slavlja je žrtva“, istaknuo je, pojašnjavajući da vjernici na misi nisu promatrači, nego aktivni sudionici:

„Možda niste znali, ali vi zajedno sa svećenikom prikazujete žrtvu na svetoj misi… Iako nismo na misi, da nešto dobijemo, pazite koliko je naš Bog dobar. On nam ipak nešto daje na svetoj misi… Ne nešto, on nam daje samoga, sebe. Mi primamo ovdje živoga Boga.“

Važno je da vjernici razumiju da je sveta misa stvarnost koja se događa, a ne samo prisjećanje na neki događaj.

„Mi na misi ne slavimo uspomenu, mi slavimo stvarnost. To nije dokumentarac o prošlosti. Svakog puta kad koračaš na svetu misu,  jednom nogom koračaš u nebo. Možda zbor loše pjeva, možda su djeca nemirna, a propovijed dosadna, ali događa se nešto veće od svega toga: Krist se prinosi Ocu“, naglasio je don David, dodajući da vjernici sudjeluju i u Kristovoj Muci i u njegovu Uskrsnuću.

Da je Krist doista prisutan u Euharistiji, salezijanac se pozvao na Isusove riječi iz Evanđelja po Ivanu:

Zaista, zaista, kažem vam: ako ne jedete tijela Sina Čovječjega
i ne pijete krvi njegove, nemate života u sebi!
Tko blaguje tijelo moje i pije krv moju, ima život vječni;
i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan (Iv 6, 53 – 54).

Pojasnio je da su te riječi shvaćene doslovno već u Isusovo vrijeme te da su zbog njihove težine mnogi učenici otišli. Kao dodatni poticaj vjeri okupljenima spomenuo je i euharistijska čuda, osobito ona u Lancianu i Ludbregu, naglasivši da njihova svrha nije senzacionalizam, nego buđenje vjere u Kristovu stvarnu prisutnost u Euharistiji.

„Ako sveta misa nije ono što Crkva tvrdi, onda gubimo vrijeme, ali ako je to stvarno tijelo i krv Kristova, onda je to najvažnija stvar naše vjere!“

Dolazak na misu, zaključio je, najveći je privilegij:

„Ako je Krist stvarno tu, nema većeg privilegija nego doći k njemu, i nema većeg siromaštva nego ostati bez njega.“

Nakon kateheze don David je predvodio euharistijsko klanjanje u kojem je mlade potaknuo da ojačaju svoju vjeru u Isusovu stvarnu prisutnost u sakramentu euharistije te da još odlučnije i hrabrije nastave ići s Njime kroz život.