O dvadeset i četvrtoj godišnjici smrti sluge Božjega kardinala Franje Kuharića, njegov život i odlazak u vječnost možemo promatrati kao svojevrsni prag između kušnje i obećanja, kao trenutak s kojega se jasnije vidi put kojim smo prošli i smjer kojim trebamo ići.

On je poput Mojsija vodio narod kroz pustinju komunističke ideologije, kroz oluje rata i kroz kušnje slobode neumorno ponavljajući riječi: „poslušajte – da biste poživjeli.“

Iz vremena nakon Domovinskog rata i stečene slobode, baštinimo njegovu jasnu poruku da nije pitanje hoće li Hrvatska opstati, nego hoće li živjeti kao narod s dušom, savješću i nadom.

Njegove su riječi:

Ako smo radosni zbog dolaska slobode, onda moramo mi vjernici, mi Crkva biti dostojni slobode.

(Zavjetno hodočašće grada Zagreba u Mariju Bistricu, 9. srpnja 1990.).

Sloboda je dar, ali i zadatak; milost, ali i odgovornost.

(…)

1. Poslušajte da biste poživjeli

Mojsije iznosi temeljnu istinu: narod živi ako sluša Boga.

Ako zaboravi Zakon, izgubit će zemlju. Ako prekine Savez, izgubit će budućnost. Slušanje u Svetome pismu nije puko čuti, hebrejska riječ šema znači poslušati, prihvatiti, dopustiti da riječ oblikuje život.

To slušanje nije pasivno, nego stvaralačko. Riječ ulazi u srce i postaje kriterij naših odluka, izvor hrabrosti i snaga za ustrajnost.

Kardinal Kuharić duboko je to razumio jer je živio u vremenima kada se činilo da je lakše šutjeti, prilagoditi se, plivati nizvodno.

U vrijeme potiskivanja vjere, nadziranja Crkve i zastrašivanja savjesti on nije pozivao na političke kompromise, nego na vjernost Bogu i savjesti.

Njegova riječ bila je jednostavna i snažna. Znao je da je „45 godina povlaštenog bezboštva“ u narodu ostavilo duboke rane i da treba liječiti upravo njegovu savjest i dušu (Zavjetno hodočašće, 9. srpnja 1990.).

Znao je također da mržnja nikada ne može biti put, nego molitva i praštanje.

Naše društvo danas više nije pod otvorenim ideološkim progonom. Ali njegovu već ranjenu savjest suptilnije pritišću relativizam, ravnodušnost, zanemarivanje istine naravnoga zakona i kultura zaborava Boga.

Nismo izloženi otvorenim progonima sustava, nego napasti duhovne mlakosti. Koliko se puta i vjernik povuče, prešuti, ustručava se znaka križa na javnome mjestu ili se pak ustručava braniti nerođeni život, brak, čistoću, pravdu.

Depopulacija, strah od budućnosti, pad povjerenja u institucije, sve to ima i duhovnu dimenziju.

Narod koji izgubi povjerenje u Boga, polako gubi i povjerenje u život.

Kada čovjek više ne vjeruje da je njegov život u Božjim rukama, lako postaje rob straha, kredita, anketa, tuđih mišljenja.

(…)

2. Ne nadodajite i ne oduzimajte

Mojsije dalje upozorava:

„Niti što nadodajite onome što vam zapovijedam niti što od toga oduzimajte“ (Pnz 4,2).

To je zapovijed čuvanja cjelovitosti Objave. Dodati znači prilagoditi je našim ideologijama. Oduzeti znači ukloniti iz nje ono što nas smeta.

U svakome vremenu postoji napast da se Božja riječ iskrivi: da se iz nje uzme ono što je ugodno, a prešuti ono što traži obraćenje.

Danas se to događa i putem redefinicije temeljnih pojmova: braka, obitelji, života, slobode. Riječi ostaju iste, ali im se mijenja sadržaj. Uime napretka relativizira se istina, uime tolerancije brišu se granice dobra i zla, uime pluralizma potiskuje se savjest i proglašava privatnom stvari koja ne smije smetati javnom prostoru.

Tako se čovjekov identitet odvaja od stvoriteljskoga plana, a sloboda se pretvara u proizvoljnost.

Pred različitim oblicima dodavanja i oduzimanja Božjemu zakonu pitanje savjesti zauzima središnje mjesto. Savjest je povlašteni prostor susreta s Istinom.

„Niti dodavati, niti oduzimati“ znači dopustiti da nas Božja riječ prosuđuje, umjesto da je prilagođavamo našim kompromisima. Samo ako dopustimo Božjoj riječi da nas prosuđuje, ostat ćemo slobodni i zaštićeni.

U ovome svijetu fluidnih struktura i zanemarenih vrijednosti čovjek se lako izgubi i više ne zna za što živjeti.

U tome kontekstu zanemarenih vrijednosti valja se prisjetiti rodoljublja i domoljublja. Te su vrijednosti u životu i djelu kardinala Kuharića proizlazile iz potpune vjernosti Evanđelju, ne umanjujući njegovu zahtjevnost niti ga zatvarajući u granice jednog naroda.

(…)

3. Koji narod ima Boga tako blizu?

(…)

Blaženi Alojzije Stepinac i sluga Božji kardinal Kuharić pridružuju se svjedocima vjere koji su u tamnim vremenima pokazali da je Bog doista blizu onima koji ga zazivaju. No Božja blizina traži odgovor vjere, molitve, sakramenata, ljubavi prema bližnjemu.

Nezasluženo smo je stekli, ali je lako možemo izgubiti neodgovornim življenjem.

(…)

Kardinal Kuharić na pragu je stečene slobode ponavljao da je budućnost Hrvatske u rukama onih koji mole:

Crkva ide u budućnost, novim prilikama opet sklopljenih ruku (Zavjetno hodočašće, 9. srpnja 1990.).

4. Pouči sinove svoje

Mojsije završava snažnim upozorenjem: „Zato pazi i dobro se čuvaj da ne zaboraviš događaje što si ih svojim očima vidio… Naprotiv, pouči o njima svoje sinove i sinove svojih sinova” (Pnz 4,9).

Ovdje se odlučuje sudbina naroda: hoće li vjera ostati uspomena ili će postati baština koja se prenosi.

Demografska kriza s kojom se suočavamo kao narod nije samo ekonomski problem.

Ona je duboko duhovni znak. Narod koji se boji života i nema povjerenja u budućnost nosi u sebi duboku nesigurnost o vlastitoj vrijednosti i poslanju.

Kada se djeca doživljavaju kao teret umjesto kao dar, kada se brak odgađa u nedogled iz straha, a obitelj se relativizira, tada je ranjeno samo srce naroda.

Kultura života počinje u savjesti: ako se relativizira svetost života od začeća do prirodne smrti, narod postupno gubi unutarnju snagu i spremnost na žrtvu.

Sluga Božji kardinal Kuharić snažno je branio dostojanstvo svakoga čovjeka, govoreći da je čovjek uvijek cilj, nikada sredstvo.

U tome je temelj kulture života: dijete u majčinoj utrobi, starac u domu, bolesnik u bolnici, osoba s invaliditetom, siromah na ulici, nitko od njih nije teret, nego osoba povjerena našoj ljubavi.

(…)

Kardinal Kuharić kao da nam i danas ponavlja:

ne bojte se istine, jer ona oslobađa; ne bojte se praštanja, jer ono liječi; ne bojte se života, jer je dar; ne bojte se Boga, jer je Otac.

Ako budemo narod savjesti, bit ćemo narod nade. Ako budemo narod otvoren životu, imat ćemo budućnost. Ako budemo narod koji sluša Boga, živjet ćemo.

Cijelu homiliju možete pročitati na mrežnoj stranici IKA-e.

Homilija nadbiskupa Kutleše na misi povodom 24. obljetnice smrti kardinala Kuharića