Korizma je vrijeme u kojemu nas Duh Sveti podsjeća na dar koji je u nas položen, kako bismo ga dublje doživjeli, zahvalili na njemu i, što je ključno, da bismo ga raspirivali.

Riječima: Raspiruj milosni dar Božji koji je u tebi (2 Tim 1, 6) sveti Pavao Timoteju ne dijeli savjete, nego ga budi.

Kako u ovoj korizmi raspiriti milosni dar?

1) Iskrenim ispitom savjesti. „Što još mogu učiniti za Gospodina? Što sam mogao, a nisam učinio? Čime je moj dar prigušen?“

2) Konkretnom odlukom. Možda je vrijeme da obnovimo vjernost osobnoj molitvi. Možda je vrijeme da se vratimo jutarnjoj sabranosti prije svih poslova. Možda je vrijeme da ponovno ozbiljno pristupimo vježbanju božanskoga čitanja, lectio divina.

„Priznajmo iskreno: bez molitve svećeništvo postaje administracija. Bez klanjanja Presvetomu Oltarskom Sakramentu riječi postaju prazne. Bez križa, služenje postaje karijera. Ne trebamo činiti više stvari. Trebamo s više srca činiti ono u čemu je svećenik nezamjenjiv: Euharistija. Ispovijed. Briga za duše. Bolesnici.“, istaknuo je nadbiskup Kutleša.

3) Stvarnim služenjem. Dar nam nije dan za uživanje, nego za predanje. Nismo primili milost za sebe, nego za spasenje duša.

Molitva je svjež zrak. Križ je oganj. Bez njih se plamen svećeničkoga poziva gasi. Ako želimo obnovu nadbiskupije, moramo prvo obnoviti sebe.

oganj /Foto: Canva

Blago nosimo u krhkim posudama

Danas nas Gospodin ne zove da potvrdimo popis svojih slabosti, nego da ponovno prepoznamo snagu onoga što nosimo u sebi: dar Riječi, dar sakramenata, dar molitve, dar strpljivosti, dar trpljenja, dar utjehe, dar jednostavnog i ustrajnog služenja.

Dar svećeništva nije odraz naše sposobnosti, nego Božje prisutnosti u našoj slabosti jer:

„To pak blago imamo u glinenim posudama da izvanredna ona snaga bude očito Božja, a ne od nas“ (2 Kor 4, 7).

Korizma nas vraća ovomu realizmu: ja sam krhak, umoran, ranjen, ali u meni prebiva Krist koji želi ponovno rasplamsati dar služenja, navještaja i prinošenja Euharistije za spasenje svijeta.

Krist zaslužuje sve

Kad gledamo Krista, rađa se nada. Pred njegovim licem sve dobiva mjeru.

Pred njegovim križem nestaje pitanje „isplati li se“. Ostaje samo pitanje: koliko ljubim?

Imajmo ove korizme stalno pred očima Kristovo poniženo ljudsko lice, puno suza, krvi i znoja. Razmatrajmo taj prizor ljubavi!

Korizma je poziv da se ponovno zagledamo u Raspetoga kako nas poziva poslanica Hebrejima: „Pomno promotrite njega, koji podnese toliko protivljenje grešnika protiv sebe, da – premoreni – ne klonete duhom“ (Hebr 12, 3).​

Pred takvim Kristovim licem mijenja se perspektiva.

Više ne pitam „isplati li se“, nego „koliko ja ljubim Krista“.

Krist zaslužuje sve, njemu pripada svaki dah našega života. To je poziv na euharistijsku logiku: „Ovo je moje tijelo, koje se za vas predaje.“ U tom svjetlu i naš umor dobiva smisao, naše rane postaju plodne, a naša skromna, svakodnevna vjernost postaje „žrtva duhovna, ugodna Bogu po Isusu Kristu“ (usp. 1 Pt 2, 5).

Foto: Canva

Poruka svećenicima

Draga braćo, najopasnija napast za svećenika nije veliki pad, nego tiho gašenje.

Nije veliki grijeh, nego mlakost. Nije poraz, nego navika. Ne treba nam novi dar. Treba nam nova odluka.

Stanimo pred Raspetoga. Pogledajmo njegove rane. I recimo mu: „Gospodine, ne želimo biti mlaki. Ne želimo tinjati. Želimo gorjeti.“

Ako mi gorimo, narod će osjetiti toplinu. Ako mi klečimo, narod će vjerovati.

Ako mi ljubimo Krista, Crkva će živjeti. Zato, ne pristajmo na tinjanje. Raspirujmo milosni dar. I izgarajmo za Krista.

Neka Duh Sveti u ovoj Korizmi raspiri u nama milosni dar svećeništva da budemo pastiri po Srcu Isusovu, spremni položiti život za stado koje nam je povjereno. Amen.

Cijeli govor nadbiskupa Kutleše na korizmenoj duhovnoj obnovi za svećenike Zagrebačke nadbiskupije, 22. veljače 2026., pročitajte na mrežnoj stranici nadbiskupije.