Evanđelje Treće adventske nedjelje donosi snažnu poruku nade kroz lik Ivana Krstitelja koji iz tamnice pita Isusa je li On Obećani. Isusov odgovor nije teorijski, nego životan i konkretan: oslobođenje zarobljenih, ozdravljenje ranjenih i Radosna vijest za siromašne.

Tamo gdje Isus dolazi, događa se promjena — rađa se sloboda, milosrđe i oproštenje.

Na početku evanđeoskog odlomka susrećemo Ivana Krstitelja u tamnici.

Njegov svijet ograničen je hladnim kamenim zidovima, zrakom koji vlaži kožu i podsjeća na nemoć tijela, tišinom koja se čini gušćom od mraka. Ali dok promatramo tog proroka u tamnici, pred nama se otvara dublja slika – jer Ivanova tamnica nije nešto što se dogodilo u povijesti. Ona je i simbol. Zrcalo. Mjesto u kojem se, prije ili kasnije, nađe svaki čovjek.

Nisu sve tamnice izgrađene od kamena; mnoge su nevidljive, ali jednako stvarne.

Neke od njih nosimo godinama, neke desetljećima, a često i sami zaboravimo kada smo u njih prvi put ušli.

Tamnica može biti rana koju nitko ne vidi, ali nas i dalje steže.

Može biti riječ izgovorena bez ljubavi, riječ koja se zabola u srce kao klin i ostala ondje. Može biti uvreda koju nismo pustili, misao koja se vraća, pogled koji nas je ponizio, nepravda koja se nikad nije ispravila.

Upiranje prstom / Dan Burton/ Pexels

Ponekad tamnica nastane od krivnje koju nosimo kao vlastitu sjenu – iako nitko drugi više o njoj ne govori.

Ponekad nas zarobljava nešto što smo mi sami izrekli, a ne možemo povući. Ili odluka koju smo donijeli, a sada pritišće naše srce kao kamen na prsima.

Takve tamnice nose se tiho. Često ih skrivamo, čak i od najbližih. Naučimo živjeti s njima, kao da su dio našeg identiteta. Učimo se snalaziti, pronalazimo svoje male prozore i pukotine, kao što zatvorenik zna gdje svjetlost pada u točno određenom trenutku dana.

Ipak, unatoč tom prividu snalaženja, srce pati. Ne zato što ne bismo htjeli biti slobodni, nego zato što smo ponekad uvjereni da izlaza nema. Da se ništa ne može promijeniti.

I u tim trenucima, poput Ivana, postavljamo Bogu isto pitanje koje je i on izgovorio iz svoje tame: „Gospodine, jesi li Ti onaj koji ima doći? Zar ne vidiš moju tamu?“

A Isus odgovara ne raspravom, ne strahom, nego djelima.

On ne nosi ključ u ruci – On jest ključ.

Njegov odgovor je: „Gledaj, gdje ja dolazim, otvaraju se okovi. Slijepi progledaju. Hromi hodaju.

Srca ranjena pronalaze mir.

ilustracija/ Foto: Canva

Nije volja Božja da tvoja tamnica bude tvoja sudbina. Došao sam te izvesti iz nje.“

Taj Isusov odgovor nije upućen samo Ivanu, nego svakome od nas: u naše dubine, u naše zamršene odnose, u naše strahove i zamjeranja koja su se nakupila kao lanci oko duše.

Došašće je upravo takvo vrijeme – vrijeme kad Bog kuca na vrata naših tamnica.

Ne da razbije zidove silom, nego da ih otvori iznutra. Da u našu tamu unese svjetlo koje ne zasljepljuje, nego ozdravlja.

A često, vrlo često, ključ koji otvara ta vrata zove se – oprost.

Oprost nije osjećaj, nije zaborav, nije slabost. On je odluka da zatvorimo staru ranu i dopustimo Bogu da učini ono što mi ne možemo.

Oprost je trenutak u kojem prestajemo čuvati okove kao vlastitu imovinu i shvaćamo da nas Bog zove u slobodu. I zato, dok ulazimo dublje u ovo vrijeme

Došašća, dok u tišini prepoznajemo vlastite tamnice, postavlja se pitanje: hoćemo li otvoriti vrata kad Bog pokuca?

Kad govorimo o oprostu, mnogi od nas u sebi osjete otpor. To je možda najiskreniji trenutak u cijeloj ovoj temi: priznati da nam praštanje nije lako. Jer istina je — oprost nije jednostavan.

Zapovijed ljubavi najlakša kad je slušamo, a najteža kad je trebamo primijeniti. Isto je i s oprostom.

ilustracija/ Foto: Canva

Lakše je naljutiti se nego pustiti.

Lakše je uvredu držati čvrsto u ruci kao dokaz da smo povrijeđeni, nego dopustiti da ispadne iz nje.

Lakše je nositi teret, iako boli, nego ga staviti pred Boga i priznati da nam je pretežak.

Jedna od naših zabluda jest ideja da oprost znači zaboraviti. Ali praštanje ne briše sjećanje. Ne briše povijest. Ono liječi srce. Postoji velika razlika između rane koja je još otvorena i ožiljka koji više ne boli. Bog ne traži da izbrišemo ono što se dogodilo — to bi značilo poništiti vlastiti život.

On traži da dopustimo da rana prestane upravljati našim osjećajima, našim mislima i našim reakcijama.

Bog ne mijenja prošlost, ali mijenja čovjeka koji ju nosi u srcu.

U došašću se pripremamo primiti dijete Isusa u svoje srce – a dijete nikoga ne osuđuje. Dijete dolazi da bude prihvaćeno, da bude voljeno, da bude primljeno.

I zato se u ovom vremenu došašća zapitajmo: “Je li moje srce spremno primiti Onoga koji dolazi?”

Oprost je najbolji način da pripremimo svoje srce za Kristov dolazak.

Cijelu emisiju Tebe tražim poslušajte u arhivi HKR-a.