Svatko od nas ima ulogu u povijesti spasenja, kao i biblijske osobe kojima je Gospodin namijenio određenu misiju. Nitko od tih ljudi nije bio savršen, nego su Bogu dopustili da ih on oblikuje i tako su postajali sveti.

Prikazat ćemo biblijske osobe koje nisu dopustile da njihove mane i slabosti stanu na put Božjem planu i njegovoj volji.

Apostol Petar

Najprije je pred nama apostol Petar, taj duhovni div na kojem je Krist izgradio svoju Crkvu koja do dana današnjega nepokolebljivo odolijeva svim nasrtajima zla.

No u pojedinim trenucima, Petar se doimao poput patuljka u svojoj nedozreloj vjeri.

Temperament toga ribara, baš kako i njegov težački život, bio je težak. Petar je imao tešku narav. Karakterno je bio tvrdoglav i djelovao je naglo, reagirao je nepromišljeno, pa je neke njegove labilne postupke teško shvatiti.

Na primjer, u jednom trenutku pun vjerničkoga žara i silne ljubavi, Petar poteže mač na rimsku vojsku do grla naoružanu, a iste te noći pred običnim ljudima bez oružja niječe da poznaje Isusa.

S jedne strane samouvjeren je i ponosit, a plašljiv i malodušan s druge.

Bilo je u njegovoj vjeri mnogo prostora za rast, a Petar je imao tu veličinu da to nije pokušavao zataškati, nije se pretvarao i glumatao, nego je bio iskren prema Bogu i sebi.

Bio je spreman svoje pogreške priznati, za njih se kajati i iza sebe ih ostaviti. Bio je spreman raditi na sebi. 

U jednome od prvih Petrovih susreta s Isusom, kada nakon mukotrpnog rada i cjelonoćnog ribarenja učenici razočarano gledaju svoje prazne i poderane mreže, Isus traži da, onako umorni i obeshrabreni, krenu iznova.

Za čovjeka Petrova karaktera to nije bilo lako, ali izborio se u sebi za to da posluša Gospodina. Uvidjevši da je On u pravu, „pade do nogu Isusovih govoreći:

‘Idi od mene! Grešan sam čovjek, Gospodine!’“

U tom prizoru s početka druženja Petra i Isusa prepoznajemo početak svete euharistije gdje mi – mišlju, riječju, djelom i propustom – priznajemo svoje nedosljednosti i samovolje.

Tom gestom sebi osvješćujemo i pokazujemo da smo odlučili iščupati iz svojih grudi i odbaciti natruhe zla koje nas sputavaju u dosljednom nasljedovanju Isusa Krista.

I želimo da u našim grudima zakuca novo, čisto i neokaljano srce.

Ta osobina apostola Petra, koja je temelj za jasan stav, transparentan život i iskren odnos, omogućila mu je da nadraste samoga sebe i postane Stijena na koju će se oslanjati drugi.

Želimo li s Gospodinom rasti, ne možemo se oslanjati samo na sebe, na svoje časti, na svoje diplome, na svoje umišljene veličine.

Važno je primijetiti da bez obzira na to koliko je netko sposoban, lukav, oštrouman i samouvjeren, vješt i smion, moćan i slavan, snalažljiv, učen i uzvišen, samo je slab čovjek.

Ali kada čovjek prizna to, da je samo čovjek, da je grešan čovjek koji treba pomoć, u toj poniznosti pred Bogom, u toj krotkosti pred ljudima, može početi rasti.

Petar je tako rastao s Gospodinom. Dao se odgajati. No taj rast nije uvijek lagodan. Da bismo mogli rasti, moramo prestati biti razmaženi kršćani i biti sposobni priznati svoje grijehe.

Priznati sami sebi da smo slabi i da trebamo Božju pomoć, da trebamo pomoć brata čovjeka. Ne možemo sve sami. Bog to zna – i on je trebao nekoga.

Pa i te slabiće poput Petra, koji nisu bili savršeni, ali bili su dovoljno jaki da više ne padaju u iste napasti i grijehe.

Petar je naučio reći oprosti. Ali ne s figom u džepu, nego sa suzom u oku.

To njega razlikuje od Jude. I jedan i drugi izdali su Isusa, ali Juda je ostao kukavica. Nije smogao snage reći oprosti. Petar, s druge strane, ne odustaje, diže se iz svoga pada hrabriji i kreće za Kristom do kraja.

Njegova je ljubav iskrena. On je naučio živjeti iskreno.

To je veličina koju ne može dosegnuti ni jedna druga ljudska vještina.

Njegova iskrenost najočitija je u osjećajnosti koju nije skrivao. Znao je „briznuti u plač“ kada je uvidio svoju pogrešku. Ali znao je pokazati i zanosnu radost života.

Jedna od najdirljivijih scena u Svetome pismu je ona „kad je Šimun Petar čuo da je to Gospodin, pripaše si gornju haljinu, jer bijaše gol, te se baci u more. Ostali učenici dođoše s lađicom.“

Kakvog li radosnog oduševljenja, punog poštovanja! Baca se u vodu i pliva prema Isusu jer ne može dočekati da lađa do njega doplovi, ali ne zaboravlja prema kome ide i najprije se oblači.

Tako nas Petar uči kako se postaje duhovni div.

Prvi je korak na tom putu prema Božjoj volji za nas, prema poslanju koje nam je povjerio, znati reći oprosti.

Iz emisije „Tebe tražim“, u kojoj se govorilo o biblijskim osobama koje svojim slabostima nisu dopustile da zaustave Božji plan, izdvajamo razmišljanje vlč. Ivice Cujzeka o sv. Petru.