Takva je stvarnost i nitko joj ne može umaći. Različiti su samo izvori trpljenja i njegova snaga. Trpimo radi težine grijeha, podnoseći posljedice vlastitih loših izbora. Trpimo jer smo ranjeni i tuđim grijehom – tada smo primorani pomoći nositi križ drugima. Trpimo i kada odlučimo svjesno i odgovorno ići za Kristom. Njegov put je put ljubavi koja nas uvijek vodi križu: “Nije sluga veći od gospodara svojega. Ako su progonili mene, i vas će progoniti”, prenosi portal Božje milosrđe.net.

Bog ne želi našeg trpljenja i kao što kaže sv. Terezija od Djeteta Isusa »odvraća glavu« kao da nema snage gledati našu bol. Bog nas povremeno želi “zaustaviti u bijegu”, reći nam nešto vrlo važno, u našim srcima otvoriti više prostora za djelovanje Duha Svetog i pripremiti nas na prihvaćanje milosti. To je u konačnici za naše dobro. Trpljenje čisti srce, obogaćuje ljubavlju, vodi do svrsishodne službe i djelovanja isključivo na veću slavu Božju.

 Trpljenje čisti srce, obogaćuje ljubavlju, vodi do svrsishodne službe i djelovanja isključivo na veću slavu Božju.

Postoje, također, trpljenja nevinih. Ona su najbolnija. Nema veće muke nego gledati trpljenja djece. Pa ipak, upravo nas ona uče trpjeti u dostojanstvu. Na svijetu žive i samozatajne duše – žrtve – koje mole za trpljenje pružajući Bogu zadovoljštinu za grijehe drugih. To su posebno izabrane duše koje se odriču vlastite volje kako bi ispunile volju Božju. “Trpljenje je tako velika milost koje nitko od ljudi nije potpuno svjestan; veća je i od milosti činjenja čuda, jer Mi po trpljenju duša predaje ono što joj je najdraže – svoju volju.”, Isusove su riječi Rozaliji Celakówny.

Na svijetu žive i samozatajne duše – žrtve – koje mole za trpljenje pružajući Bogu zadovoljštinu za grijehe drugih.

Kako je nastao Apostolat trpljenja?

Molitva prikazanja trpljenja napisana je 2005. godine u spomen na Svetog Oca Ivana Pavla II. za vrijeme njegove bolesti. Rođena je iz trpljenja kao znak duhovne povezanosti s Papom i onima koji su tada tugovali. Iste je godine pokrenuta nova inicijativa apostolata za obranu života okupljenog oko Središnjeg centra za duhovno posvojenje na Jasnoj Gori (Częstochowa, op. prev.). Bila je namijenjena bolesnima koji nisu bili u mogućnosti djelatno se uključiti u obranu života, a htjeli su pomoći žrtvujući svoje trpljenje na tu nakanu. Lik Krista s trnovom krunom za njih je trebao biti utjehom u trenucima muka. Dirljiva i nevjerojatna Isusova povijest zrači iz divnog lika na slici i u sebi krije neku tajnu, privlači, uznemiruje srca i tjera ih da nešto učine. Trenutno se Molitvi prikazanja trpljenja pridružuju tisuće, ovdje i preko granica zemlje: u župama i zajednicama, u bolnicama i hospicijima, na hodočašćima u Jasnu Goru… Plod molitve su brojna lijepa svjedočanstva i vidljivi znaci Božje prisutnosti.

Koji su temelji Apostolata trpljenja?

Osnovna ideja apostolata je svakodnevno prihvaćati svoj križ i prikazivati trpljenje na nakane svete Crkve i apostolata života. Molimo za pravo na život vječni djeci kojima nije bilo dopušteno roditi se. Za obitelji – da prihvate svaki život i da ga štite od trenutka začeća pa sve do prirodne smrti. Za starije osobe – da bi okružene ljubavlju najbližih mogle dostojanstveno otići s ovog svijeta. Za duše naših umrlih – da bi što prije doživjeli vječnu radost. Molimo za novu snagu života za nas u vjernosti Kristu i Njegovu Evanđelju. Za umiruće grešnike – da se pomire s Bogom i da mogu primiti milost vječnog života. Apostolstvo stavlja težište na žrtvu Bogu svih trpljenja koja doživljavamo u svakodnevnom životu. Mogu to biti bolest i s njom povezana fizička bol, duhovna muka, poniženje, bolna usamljenost, gubitak posla, rastava, zlobna kritika, moralna nepravda, smrt bliske osobe i druga bolna iskustva.

Što znači prikazati trpljenje?

Prikazivati, odnosno žrtvovati, znači pristati na nošenje križa. Znači u trenutku trpljenja reći: “Isuse, sjedinjujem svoje trpljenje s Tvojim. Svu svoju fizičku bol i duhovnu muku uranjam u Tvoje rane, jer je u njima moje ozdravljenje.”

Molitva prikazanja

Isuse, Božanski Spasitelju,
po Bezgrešnom Srcu Marijinu
prikazujem Ti svoje tjelesno trpljenje i duhovne muke
na nakane Svete Crkve i
apostolata života… (druge nakane).
Molim Te za puninu života vječnoga djeci kojoj nije bilo dopušteno da se rode;
za zaštitu obitelji da se snagom Tvoje milosti uspješno opiru navalama zloga duha,
s ljubavlju prihvaćaju svaki život
braneći ga od trenutka začeća sve do prirodne smrti.
Učini da križ koji nosim
postane za mene izvorom hrabrosti, snage i oslobođenja.
Ne dopusti da zbog trpljenja izgubim nadu, vjeru i ljubav.
A kad dođe vrijeme mog odlaska sa zemlje,
dođi po mene i povedi me u svoje Kraljevstvo.
Amen.

Zašto je čin predanja tako važan kad Bog i tako zna da trpimo?

Istina. Bog zna da trpimo. Ali je važno činiti to svjesno. Isus je umro za nas na križu. Bila je to sramotna smrt, ali nam je otvorila put u Kraljevstvo Nebesko. Naše trpljenje, ma kakvo ono bilo – veliko ili malo – sjedinjeno s Božjim trpljenjem ima nadnaravnu snagu. Križ djeluje na udaljenost i ima neograničeno djelovanje. Milost Božja može dirnuti čovjeka u svakom trenutku i na svakom mjestu. Naše prikazano trpljenje, snagom Kristova križa, može drugom u potrebi donijeti oslobođenje, umirućem pomirenje s Bogom, očajnom nadu, bijednom – ruku pomoćnicu.

Sveti Otac Ivan Pavao II. u apostolskom pismu bolesnima napisao je: “U teškoćama svekolikog trpljenja čovjeka može prožeti ista ona Božja snaga koja se objavila na Križu Kristovom.” (Salvifici doloris, 23).

Koja je vrijednost trpljenja i čemu nas ono uči?

Trpljenje je kušnja vjere i ljubavi. Ono se dotiče kako onih koji trpe tako i onih koji s trpećim nose križ. Trpljenje ponizuje, satire teretom boli, obavija strahom…Teško je čovjeku koji trpi. On prolazi kroz razne krize, buni se, volja mu slabi, nedostaje mu radosti, doživljava užas, obeshrabren je i osamljen. Pri susretu s trpećim potrebno je veliko strpljenje, suosjećanje i ljubaznost za što nismo uvijek spremni, jer trpljenje kojem smo svjedoci budi u nama i našu vlastitu slabost, egoizam, malodušnost i nedostatak razumijevanja. Razotkriva istinu o nama samima. U svojoj bespomoćnosti vapimo Bogu da nas promijeni i da možemo pomoći onom koji trpi – hrabriti ga da ni fizička ni duhovna muka nisu besmislene, i da upravo u tim bolnim trenucima duša zadobiva najveće blago. Bolesnik je za nas veliki dar. Pomaže nam shvatiti kako je velika milost imati zdravlje, potiče nas na zahvalnost, i budi u nama želju dobro iskoristiti darovano nam vrijeme. Ljudi često znaju reći: “vrijeme je novac”, a kardinal Stefan Wyszyński neprestano je ponavljao: “vrijeme je ljubav!” Trpljenje je, stoga, poziv na istinsko propitivanje savjesti u vremenu koje nam je povjerio Bog.

Bolesnik je za nas veliki dar. Pomaže nam shvatiti kako je velika milost imati zdravlje, potiče nas na zahvalnost, i budi u nama želju dobro iskoristiti darovano nam vrijeme.

Je li apostolat trpljenja namijenjen isključivo teškim bolesnicima?

Apostolatu se mogu pridružiti svi: bolesni i zdravi, mladi i oni već poodmakle dobi. Ne postoji čovjek koji u svom životu nije iskusio bolest. Smisao je iskoristiti je na dobrobit duše. “Ništa ne može čovjeka toliko obogatiti kao nesebičan dar trpljenja”, rekao je Sveti Otac Ivan Pavao II. Svako se trpljenje može prikazati bez obzira na njegovo trajanje: bilo to jednokratno trpljenje ili trpljenje na mahove (npr. glavobolja, zubobolja) ili trpljenje koje traje kroz dulje vrijeme. Važno je samo taj čin predanja izvršiti! Postoji dublja povezanost trpljenja, žrtve i dara života. Kad bi ljudi shvatili da iskustva boli mogu biti pokretnom snagom i izvorom života za druge, birali bi druge vrijednosti. Ne bi bilo nasilja, abortusa ni eutanazije, a prema bolesnima, obespravljenima i onim starijima ophodili bi se s poštovanjem i ljubavlju.

Kad bi ljudi shvatili da iskustva boli mogu biti pokretnom snagom i izvorom života za druge, birali bi druge vrijednosti.

Zašto se u današnjem svijetu tako malo govori o trpljenju?

Današnji svijet propagira druge vrijednosti. Važna su samo ugoda, karijera, slava, novac i vječna mladost. Trpljenje – nezahvalna tema! Čovjek ga se čak i boji. Stoga se ta tema izbjegava u tisku i ostalim medijima. Slabi ostaju po strani, a zastupa se kult moći, vlasti i užitka. Možda je jednostavnije govoriti o trpljenju, ali ga je teže prihvatiti. Ljudi izbjegavaju bolesnike kao da će se “zaraziti” trpljenjem. Bolje je ne angažirati se, ne vidjeti i ne suosjećati, već što je brže moguće izbjeći problem. Zbog toga je sve više onih koji su potpuno sami, koji se boje za svoju budućnost, strepeći da ne završe u domovima za nezbrinute i nemoćne. Mnogo ljudi “boluje” od nedostatka ljubavi! Bolestan se čovjek osjeća beskorisnim, tišti ga misao da je na teret drugima. U trenutku osjećaja da je nekome na teret, napušten od najbližih i prijatelja, pristaje na eutanaziju – no, to je uistinu krik njegovog srca koje čezne za ljubavlju.

Mnogo ljudi “boluje” od nedostatka ljubavi!

Je li ljudsko trpljenje besmisleno?

Isus je rekao: “Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom.” (Mk 8, 34). Prihvaćanje trpljenja kao i njegovo neprihvaćanje čin je slobodnog izbora. Odbacuje li tko križ ne može biti sudionikom njegove otkupiteljsku snage. U svakom trenutku i na svakom mjestu čovjek može izabrati hoće li biti “dobri” ili “zli” razbojnik. Hoće li proklinjati Boga i svoju sudbinu, čineći tako svoje trpljenje besmislenim, ili ga, pak, prikazati Bogu. Nije važno trpljenje kao takvo, već sposobnost prihvatiti ga, napisao je sv. Augustin. Bog nikada ne prepušta čovjeka samom sebi, već mu uvijek daje milosti i snage pobijediti teške situacije. Uvijek mu daje hrabrosti reći “da”. Rasvjetljuje putove posred tmina i vodi k svjetlosti; od smrti k uskrsnuću i vječnom životu.

Uspijeva li uvijek čovjeku prihvatiti trpljenje s ljubavlju?

Svatko piše sam svoje evanđelje trpljenja. Trpljenje je strano ljudskoj prirodi. Teško ga je prihvatiti. Dolazi samo bez poziva. A kada se pojavi bol ili duhovna muka, jedino je na pameti da prestane boljeti. Zato je često dodatni teret što se loše podnosi. Ipak, utjehu nam pružaju riječi sv. Terezije: “Htjeli bismo velikodušno prigrliti trpljenje i nikada se predati razočaranju.”. Svima nam je potrebna snaga Duha Svetog i velika poniznost kako bi ga prihvatili i učinili od njega dar. To nas uče sveti i djeca. Kako trpjeti pokazao nam je Sveti Otac Ivan Pavao II. cijelim svojim životom. A kada je išao k Ocu, svijet je istinski prepoznao tu poruku – utonuo je u tišinu i u suzama tiho molio.

Svima nam je potrebna snaga Duha Svetog i velika poniznost kako bi ga prihvatili i učinili od njega dar.

Kako odagnati strah od križa?

Divan odgovor na to pitanje dala je sv. Marija Terezija iz Kalkute:

“Upravi svoj pogled na križ, vidjet ćeš Isusa nagnute glave koji te želi poljubiti; Njegove raširene ruke kojima te želi prigrliti; Njegovo otvoreno srce u koje te želi primiti i uroniti u svoju ljubav. Znamo da je križ znak najveće ljubavi Kristove za Tebe i mene. Prihvaćajmo Njegov križ sa svime što nam želi dati i podajmo mu s radošću sve što želi uzeti. Budemo li tako činili, svijet će prepoznati da smo Njegovim učenicima, da smo Isusovi, da sve što činimo, ti i ja, i sva braća i sestre, nije ništa drugo nego naša ljubav utjelovljena u život.

Vjekoslava Kowalska
Ljubite jedni druge, VIII(2009), 32-34, prema: Miłujcie się

prijevod s poljskog: Jelena Vuković