Križni put vodi ulicama naše svakodnevice. Mi, Gospodine, obično idemo u suprotnom smjeru od tvog. Upravo tako nam se može dogoditi da susretnemo tvoje lice, da nam se pogledi susretnu. Mi idemo svojim uobičajenim putevima, a ti ideš prema nama. Tvoje oči gledaju u naša srca. Tada oklijevamo nastaviti dalje kao da se ništa nije dogodilo. Možemo se okrenuti, pogledati te, slijediti te. Možemo se uživjeti u tvoju situaciju i osjetiti da bi bilo bolje promijeniti smjer.

Tvoj križni put, Isuse, ne vodi samo uzbrdo.

Via crucis je molitva onih koji su nemirna duha. Prekida naše uobičajene putove kako bismo iz umora prešli u radost. Istina je da Isusov put ima svoju cijenu, traži od nas žrtvu: u ovom svijetu gdje je sve proračunato, besplatnost ima visoku cijenu. Ali u sebedarju sve iznova cvjeta: grad rasjepkan i razdiran sukobima ide prema pomirenju; usahla pobožnost ponovno otkriva plodnost Božjih obećanja. Čak se i srce od kamena može pretvoriti u srce od mesa. Samo trebamo poslušati poziv: “Dođi i slijedi me!” i vjeruj tom pogledu punom ljubavi.

Tvoj križni put, Isuse, ne vodi samo uzbrdo. Njime silaziš do onih koje si ljubio, u svijet koji Bog voli. To je odgovor, prihvaćanje odgovornosti. To ima svoju cijenu, kao što najiskrenije veze i najljepše ljubavi imaju svoju cijenu. Teret koji nosiš govori o dahu koji te pokreće, o onom „Duhu koji je Gospodin i daje život“. Tko zna zašto se toliko bojimo pitati te o ovome. U stvarnosti smo mi ti koji ostajemo bez daha jer stalno izbjegavamo odgovornost. Bilo bi dovoljno ne bježati i ostati: s onima koje si nam dao; u okruženju u koje si nas smjestio. Vezati se i osjećati da je to jedini način na koji možemo prestati biti zarobljenici samih sebe. Egoizam je teži od križa. Ravnodušnost je stresnija od dijeljenja.

Ono što mijenja naša srca je tvoje lice, koje želim gledati i čuvati. Daješ nam se iz dana u dan u lice svake osobe koja je živi spomen tvojega utjelovljenja. Jer svaki put kad se obratimo jednome od najmanjih, obraćamo pozornost udovima tvoga i ti ostaješ s nama. Tako u naša srca i u naš pogled unosiš vedrinu. Umjesto odbijanja, sad prihvaćamo. Na križnom putu naša lica mogu konačno zasjati poput tvojih i širiti blagoslov. Utisnuo si nam uspomenu na to, predokus svog ponovnog dolaska, kad ćeš nas prepoznati na prvi pogled, svakoga od nas. Možda ćemo tada biti slični tebi. I ući ćemo u neprestani dijalog licem u lice, u intimnosti od koje se, kao Božja obitelj, nikad nećemo umoriti.

Egoizam je teži od križa. Ravnodušnost je stresnija od dijeljenja.

Pad i ustajanje; pasti i opet ustati. Tako si nas ti, Isuse, naučio razumjeti pustolovinu ljudskog života. Ljudska zato što je otvorena. Strojevima ne dopuštamo da pogriješe: očekujemo da rade savršeno. Ljude međutim ne smijemo promatrati kao strojeve – oni su kao „ručni rad“: mi smo jedinstveni, mreža milosti i odgovornosti. Isuse, postao si jedan od nas; nisi se bojao posrnuti i pasti. Svakom onom kome je zbog toga neugodno, koji se hvali nepogrešivošću, koji skriva svoje padove i ne oprašta tuđe padove, poriče put koji si izabrao.

Božja ekonomija

Ti si, Isuse, Gospodar radosti. Po tebi ćemo svi biti pronađeni i vraćeni kući, poput one jedne ovce koja je zalutala. Ekonomija u kojoj devedeset devet vrijedi više od jedne je nehumana. A ipak smo izgradili svijet koji tako funkcionira: svijet kalkulacija i algoritama, hladne logike i neumoljivih interesa. Zakon tvojega doma, Božja ekonomija, je drugačija, Gospodine. Okrenuti se tebi, koji padaš i opet se dižeš, znači učiniti zaokret i promijeniti svoj korak. To je obraćenje koje vraća radost i vraća nas kući, piše Papa u jednom svom razmatranju za tradicionalni križni put na Koloseju.