Budi dio naše mreže

Don Marko Medo: Sv. Ivan Pavao II. ima posebno mjesto u mome životu!

Generalni vikar Vojnoga ordinarijata u RH don Marko Medo djeluje u duhu svoga svećeničkog gesla: „Odsad idem kamo šalješ me Ti!”, stihovima pjesme 'Krist na žalu' koja je svetom papi Ivanu Pavlu II. bila posebno draga. Odrastao je uz ovoga sveca, njegove socijalne enciklike odabrao je za svoj diplomski rad, a kada je počeo raditi u Vojnoj biskupiji zajedno s vjernicima utjecao se zagovoru pape Ivana Pavla II. da se podigne kapelica u MORH-u.

/ Svjetlana Đuran

„Sveti papa Ivan Pavao II. puno mi znači. Obilježio je cijelo moje djetinjstvo, a kasnije i odrastanje, pa bogosloviju i svećeništvo do 2005. godine. Sjećam se maturalnog putovanja u Rim 1991. godine kada smo se gurali na audijenciji u dvorani Pavla VI. da ga dodirnemo. Imao sam jaku želju, ali su me izgurali i nisam ga uspio vidjeti pa sam bio žalostan. Kasnije kroz teologiju puno sam čitao njegove socijalne enciklike koje sam izabrao za diplomski rad. Čitao sam sve što je pisao, a kada sam 2005. godine odlazio na studij u Rim papa Ivan Pavao II. preminuo je prije moga dolaska. Redovito sam, za vrijeme studija u Rimu, odlazio na njegov grob. Kada sam počeo raditi u MORH-u stvorila se mogućnost za izgradnju kapelice. Naime, od hrvatske samostalnosti do 2013. nije bilo kapelice u ovom ministarstvu, pa sam godinu i pol dana pozivao ljude na molitvu i zagovor Ivana Pavla II. Mogućnosti koje su se otvarale, ravne čudu, pripisao sam njegovu zagovoru i podigli smo kapelicu. Kako je prvotno bili posvećena Gospi Snježnoj, iako posebno Gospu štujem, tražio sam od vojnoga biskupa da se kapelica preimenuje i posveti Ivanu Pavlu II. Do danas je ta kapelica u MORH-u veliki blagoslov, a meni je otvorila oči za neke stvari i još više učvrstila ljubav prema Ivanu Pavlu II. kako bi toga sveca svakodnevno štovao i njemu se utjecao”, ističe don Marko. Naglašava da nema slučajnosti ni u tome da je za svojem mladomisničko geslo uzeo stihove „Odsad idem kamo šalješ me Ti!” iz pjesme ‘Krist na žalu’, koja je Papi bila posebno draga.

Obilježavanje Dana vojne kapelanije “Sveti Ivan Pavao II.” Izvor: MORH

Generalni vikar Vojnoga ordinarijata svjedoči kako je njegovo zvanje plod življene vjere u obitelji. „Dolazim iz maloga mjesta, sela Strupnić u okolici Livna. Rođen sam u obitelji u kojoj je odrastalo petero djece. Kako je tata radio u Njemačkoj mama nas je othranjivala. Odrastao sam u mjestu koje je bilo prožeto hrvatstvom i katoličanstvom. Kada razmišljam o svome djetinjstvu i prvim životnim koracima nije moglo biti ništa drugačije nego ovako kako jeste – da sam postao svećenik”.

Don Marko ističe da je cijelo mjesto nedjeljom išlo na mise, i obitelj je bila ona koja je upućivala prema tome. „Svakodnevna molitva i krunica u obitelji bilo je nešto sasvim normalno i redovito, kao i svete ispovijedi te vjeronauk koji je bio organiziran po mjesnim kapelicama. Ako je bilo nešto izvan toga mi smo se radovali zato što je to bila ujedno mogućnost da se susretnemo sa svećenikom, župnikom ili kapelanom, koji je dolazio. Mogu reći da je obitelj uistinu bila ona koja je učila prvim koracima vjere, i gdje se usađuju one vrednote koje će kasnije biti presudne u odrastanju i u životu. U tome vremenu jakoga komunizma u okolici Livna, gdje je bilo moguće doživjeti onaj istinski identitet, obitelj je bila glavna obrana od ateizacije koja se sustavno provodila. Posebno sam zahvalan svojoj obitelji da sam mogao tako odrastati i primiti vrednote koje sada imam”.

Zajedno s ostalom djecom don Marko je rado bio blizu oltara, a svoju želju za svećeništvom izrekao je na kraju osnovnoškolske naobrazbe kada je trebalo odlučiti što dalje sa životom. „Nosio sam u sebi sliku za biti fratar, ali je ranije nisam u potpunosti znao artikulirati i reći da je to moja želja. Svećenik, fratar, bio je u onom vremenu simbol borbe protiv ateizacije, onoga što mi želimo i kakvi bi htjeli biti – da nikada ne prihvatimo ono što nije naše i što nam se sustavno nameće. I ne samo u tome nacionalnom pogledu nego i u vjerskom jer su fratri bili oni koji su vodili narod, ukazivali na pogreške i smjer kojim bi trebalo ići. Otišao sam u sjemenište u Zagreb, u samostan franjevaca trećoredaca na Ksaveru. Odlazak je bio pomalo bolan jer sam se morao odreći svega što sam prije volio: druženje s djecom, svoga psa i magarca, te svega ostalog. Kada sam kao dijete o tome razmišljao odlazak u jedan velegrad mi je bio kao odlazak na kraj svijeta”.

Formacija u Franjevačkom redu bila je vrijeme za promišljanje o pozivu koji je rastao, ali je uz radosti bilo i izazova. „Iako su mi prvi dani dolaska u Zagreb bili obilježeni zahtjevnim školskim programom u Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji, radost su donosila nova prijateljstva, drugačiji način života u kojem je njegovano zajedništvo u zajednici, a bilo je i igre, nogometa što sam jako volio. Bili smo odgajani da budemo ljudi zajednice, ljudi koji će danas-sutra moći drugima prenositi vrednote koje su doživjeli. Odrastanje je s jedne strane bilo i bezbrižno, sve je bilo osigurano, a na nama je bilo da učimo i da radimo na sebi. Mogu ustinu reći da je sjemenište franjevaca trećoredaca bilo dobro organizirano, odgojitelji su bili jako brižni, tako da sam doživio jako lijepe trenutke”.

Poseban doživljaj bilo je svećeničko ređenje koje je bilo 27. lipnja 1998. godine. „Osjećao sam u tome trenutku da nisam dostojan toga poziva i imao sam strah, a i danas mislim na takav način jer je teško stajati pred Bogom, držati hostiju i smatrati se dostojnim. Pitao sam se zašto Gospodin nije pozvao neke koji su puno bolji od mene u svakom pogledu. Ni danas ne znam zašto je izabrao mene, ali su mi u mislima one Isusove riječi: ‘izabrah vas da vas postavim u ovaj svijet i da donosite moje evanđelje’. Uistinu, čovjek je nedostojan toga ali se uvijek utječem Gospodinu da djeluje preko mene slaba i grešna čovjeka i svećenika”.

Don Marko je za svoje mladomisničko geslo uzeo stihove iz pjesme ‘Krist na žalu’ koja je papi Ivanu Pavlu II. bila posebno draga. „Riječi ‘…odsad idem kamo šalješ me Ti’ uzeo sam za svoje mladomisničko geslo. Poslije sam vidio da to nije slučajnost, jer kad čovjek ne zna i otvori se Bogu, onda ga Bog vodi. On vodi moj život i sve ono što ja jesam. Neke stvari tek kasnije prepoznajem, ako gledam očima vjere. Te 1998. godine kada je papa Ivan Pavao II. dolazio u Hrvatsku nisam bio na beatifikaciji kardinala Alojzija Stepinca u Mariji Bistrici, nego sam s jednom grupom mladih išao u Solin i sjećam se da smo s Papom pjevali ‘Zdravo Djevo, kraljice Hrvata’”.

Don Marko je u Provinciji franjevaca trećoredaca obavljao brojne službe kako u pastoralu tako i u upravi. Kao kapelan je bio u Belišću i Kloštru Podravskom, zatim gvardijan samostana na zagrebačkom Ksaveru, odgojitelj u malom sjemeništu i odgojitelj bogoslova, tajnik Provincije i promotor za duhovna zvanja, a djelovao je u više navrata i u upravi Provincije. Brojne odgovorne službe koje je vršio najbolje što je znao dovele su, kako je rekao, do jednog zasićenja. „Osjetio sam da me brojne službe dovode do površnosti i nisam se osjećao ispunjen do kraja. Nešto sam htio promijeniti. Mogu reći da nisam prije razmišljao o vojsci nego sam jednostavno tražio gdje se mogu angažirati, možda jedno vrijeme napraviti pauzu pa se ponovno vratiti. Vojsku sam uvijek volio i kada sam došao u susret s biskupom Jezerincem izrazio sam mu svoju želju da bih došao raditi na dvije godine u Vojnu biskupiju. Tako da sam ušao 2011. godine u vojsku na mjesto kapelana u Ministarstvu obrane i Glavnom stožeru Oružanih snaga i to sam uistinu zavolio”.

 

Don Marko je nastavio organizirati u MORH-u sakramentalni život, uspostavljao je odnose i razmišljao o kapelici pape Ivana Pavla II, koju je kasnije uspio napraviti. Pratio je hrvatsku vojsku u mirovnoj misiji u Afganistanu, prvi put na šest i pol mjeseci, a zatim je Afganistan posjetio još dva puta. U osvrtu na život vojnika i vojnoga kapelana u mirovnoj misiji ističe: „Godine 2013. bio sam prvi puta u Afganistanu s hrvatskim kontigentom koji je sačinjavao oko 250 vojnika. Kao vojni kapelan trebao sam organizirati vjerski život na razini cijeloga kontigenta koji se prostirao od Kabula do Mazar-e Sharifa na sjeveru zemlje. Ako je igdje potreban vojni kapelan onda je to u mirovnoj misiji. Život se odvija unutar bodljikave žice, kretanje je ograničeno i potrebno je osmisliti život. Osjetio sam da ljudi u takvom području, izloženom ratnim pogibeljima, postaju osjetljivi za pitanje smisla i besmisla života, te se u takvim pritiscima otvaraju svećeniku, odnosno prema Bogu. To sam nastojao iskoristiti da budem od pomoći. Imam predivna iskustva iz toga vremena da ljudi koji kršteni, a nisu bili otvoreni vjeri, postaju veliki molitelji. Oni koji nisu vjernici promatraju svećenika, tako da sam stekao iskustva s agnosticima, ateistima, koji su slušali što govorim i na kraju mi znali govoriti da sam doveo u pitanje cijelu njihovu ateističku filozofiju. To pokazuje da je, uz ono što govori, jako važno kako svećenik svakodnevno živi.”

 

U želji da se službi vojnoga kapelana u potpunosti posveti don Marko se odlučio za inkardinaciju u Vojnu biskupiju 2015. godine. No, u srcu ostaje franjevac. „Ta slika fratra, i ono što su franjevci za mene učinili ostat će do kraja života. Uvijek ću biti Bogu zahvalan što sam bio u Provinciji franjevaca trećoredaca, ali uvijek ću u srcu biti fratar iako sam svećenik Vojnoga ordinarijata”. Ulaskom u Vojnu biskupiju don Marka su dočekale brojne dužnosti među kojima je služba biskupskog vikara za pastoral, organizacija Hodočašća vojske i policije u Lurd kao najvećeg projekta Vojne biskupije, kao i služba generalnog vikara 2018. godine.

 

„Generalni vikar je onaj prvi do biskupa. Odgovoran je, s jedne strane za sve što se događa, a s druge strane tu bi trebala biti velika poniznost i odgovornost. Volimo si prisvajati časti sa službama, ali zaboravljamo da je potrebno služiti. Služim ovoj biskupiji koja je još mlada, ima 23 godine, i gdje je potrebno mnoge stvari staviti na mjesto. Nekada je to jako teško, pogotovo u vremenu gdje sekularizam uzima svoj danak i gdje se vjera želi staviti u privatnu sferu. Tu je potrebno jedno dobro promišljanje, potrebno je utemeljiti dobre projekte koji će izgrađivati i unositi novi duh unutar hrvatske vojske, policije i društva. Zatim je potrebno i osobno svjedočenje vjere, jer ako je jedan sv. Franjo u nimalo laganim trenucima za Crkvu pokrenuo njezinu obnovu, onda svatko od nas to može na svome području, gdje je poslan. Zato je potrebno biti u ovom vremenu svjedok evanđelja i svakodnevnog zalaganja i truda da se dadne sve od sebe, a ostalo će Bog učiniti”, ističe don Marko. S ponosom naglašava da se Vojna biskupija u lipnju priprema za svećeničko ređenje don Mate Mihaljevića, te poziva na molitvu za duhovna zvanja, svećenike i Vojnu biskupiju.

Obratite nam se

Ukoliko imate prijedlog za vijest, pošaljite nam na info@hkm.hr

Rezultati pretrage za pojam:

Danas slavimo sv. Joakima i Anu, Isusove djeda i baku – savršen dan da se prisjetimo i naših ‘neopjevanih heroja