Jedan je neuki redovnik odlazio na pouku Svetoga pisma kod učenog redovnika. Učitelj je želio da njegov učenik najprije nauči samo jednu rečenicu:

Blago čovjeku koji nije zgriješio riječima.

Nakon duljeg vremena učenik se više nije pojavljivao na nastavi. Kad ga je učitelj napokon susreo, upitao ga je zašto ne dolazi. Učenik je odgovorio: „Kako bih mogao doći? Još nisam uspio živjeti ono što sam naučio na prvom satu.“

Ta jednostavna priča otkriva veliku istinu. Nije najveći problem što malo znamo o vjeri. Veći je problem što često ne živimo ni ono što već znamo.

Mnogo smo puta čuli Evanđelje, mnogo smo puta slušali propovijedi, ali između slušanja i življenja često postoji veliki jaz. I današnja nas liturgijska čitanja upravo na to pozivaju: ne ostati na riječima, nego vjeru pretvoriti u život.

U prvom čitanju susrećemo proroka Iliju. Nakon velikih uspjeha i pobjeda nad Baalovim prorocima, Ilija doživljava krizu. Umoran je, razočaran i obeshrabren. Bježi u pustinju, a zatim na Božju goru Horeb. Ondje očekuje da će Bog progovoriti u sili, u vihoru, potresu ili ognju. Ali Boga nema ni u vihoru, ni u potresu, ni u ognju. Bog dolazi u šapatu laganog i blagog lahora. Koliko je to važno za naš život!

Kad smo umorni, razočarani ili povrijeđeni, često počinjemo mrmljati. Mrmljamo protiv okolnosti, protiv ljudi, protiv Crkve, pa čak i protiv Boga. Tada postajemo glasni u svojim pritužbama, a gluhi za Božji glas.

Mrmljanje je zapravo znak da smo više usredotočeni na problem nego na Boga.

Ono stvara tamu u srcu i oko nas širi ozračje nezadovoljstva. Čovjek koji stalno mrmlja teško može čuti šapat Božje prisutnosti. Ilija nas uči upravo suprotno. Bog ne viče. On govori tihim glasom. Ali da bismo ga čuli, potrebno je utišati buku koja je u nama.

Slično vidimo i u današnjem evanđeoskom ulomku. Učenici se nalaze na uzburkanom moru. Vjetar je protivan. Valovi prijete. Noć je, a oni iscrpljeni i uplašeni. Upravo tada dolazi Isus hodajući po moru. Petar želi poći prema njemu. Dok gleda u Isusa, ide po vodi. Ali čim počinje gledati u valove i oluju, počinje tonuti.

Nije li to slika našega života? Koliko puta i mi krenemo dobro. Imamo vjeru, imamo dobre nakane, imamo povjerenja u Boga. A onda dođu problemi, bolesti, nesporazumi, neuspjesi, brige za obitelj ili posao i pogled se polako odvaja od Krista i usmjerava na valove. Tada dolaze strah, nervoza, prigovaranje i mrmljanje. Zanimljivo je da Petar ne tone zato što je oluja velika. Oluja je bila takva od samoga početka. Tone onda kad više ne gleda u Isusa. Isto vrijedi za nas.

Ne uništavaju nas uvijek životne oluje. Često nas više uništi gubitak povjerenja u Boga usred tih oluja.

Zato je važna ona priča s početka. Redovnik je shvatio da nije dovoljno naučiti rečenicu. Treba ju živjeti. Nije dovoljno vjerovati samo riječima, nego životom: srcem, umom i djelima. A to se uči polako i ustrajno.

Pozvani smo biti ljudi koji ne hrane oluju, nego vjeru!

Ljudi koji ne povećavaju buku, nego osluškuju Božji glas.

Ako danas donesemo odluku da ćemo više blagoslivljati, ohrabrivati i moliti, tada ćemo učiniti velik korak prema svetosti. Jer prava vjera ne sastoji se samo u tome da znamo tko je Isus. Prava se vjera pokazuje u tome kako govorimo, kako živimo i koliko mu vjerujemo, posebno u trenutcima kad se i na našu životnu barku podignu (olujni) valovi.

Neka nam Gospodin udijeli milost da poput Ilije prepoznamo njegov tihi glas, da poput Petra ponovno upravimo pogled prema Kristu i da poput onoga skromnog redovnika nastojimo živjeti ono što smo u vjeri naučili.

Uz dopuštenje uredništva, homiliju vlč. Pavla Mikulčića prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti na mrežnoj stranici Vjesnika.