Prispodoba koju smo upravo čuli jedna je od onih evanđeoskih slika koje nas zateknu svojom oštrinom.

Isus nam govori o svadbi, o radosti i o iščekivanju, ali nas vrlo brzo suočava s dvije skupine ljudi, s onima koje naziva mudrima i onima koje naziva ludima.

Na prvi pogled, gotovo da nije bilo nikakve razlike.

I jedne i druge djevice imale su isti zadatak: dočekati zaručnika. I jedne i druge nosile su svjetiljke u rukama. I što je posebno zanimljivo, i jedne i druge su pozaspale jer je zaručnik kasnio.

Isus ne osuđuje ove druge zato što su zaspale.

Ljudski je umoriti se, život nas iscrpi i svakodnevica nas pritisne.

No, kad je u ponoć odjeknuo povik: »Evo zaručnika! Izađite mu u susret!«, na vidjelo je izašla jedna jedina, ali presudna razlika. Mudre su u svojim posudama ponijele ulje, a lude su ponijele samo svjetiljke.

Što u našem kršćanskom životu predstavlja svjetiljka, a što ulje? Svjetiljka je naša izvanjska pripadnost Crkvi. To je naše krštenje, naša prisutnost na nedjeljnoj misi, naš križ oko vrata ili vjerski običaji koje poštujemo. Sve je to lijepo i vrijedno.

Ali svjetiljka bez ulja ne daje svjetlost.

Ona je samo prazna posuda. Ulje je ono što se nalazi u nutrini.

Ulje je živa vjera, djelotvorna u ljubavi.

Ulje je osobni, tihi odnos s Bogom, naša molitva u srcu, naše opraštanje kad bi bilo lakše mrziti i naša skrovita dobra djela za koja zna samo Otac nebeski.

Lako je nositi vanjsku svjetiljku dok je dan i dok je sve u redu. No, kad nastupi noć, kad dođu životne kušnje, teške bolesti, gubitci ili sama smrt, naša svjetiljka svijetli samo ako u njoj ima ulja.

Ako imamo samo formu, a nemamo sadržaja, ostajemo u mraku.

U Evanđelju vidimo i jedan detalj koji može djelovati sebično. Kad su lude djevice zamolile: »Dajte nam od svog ulja«, mudre su odgovorile: »Nipošto, da ne zafali i nama i vama!« Pitamo se, zašto nisu podijelile ulje?

Zato što postoje stvari u životu koje nitko ne može učiniti umjesto nas. Nitko ne može umjesto vas vjerovati. Nitko ne može umjesto vas ljubiti. Roditelji ne mogu svoju vjeru jednostavno prebaciti u srce svoje djece ako je ona sama ne prihvate.

Ulje je naš osobni odgovor Bogu.

To je bogatstvo duše koji se ne može posuditi u posljednji trenutak, nego se sakuplja i puni iz dana u dan, kap po kap. A najpotresniji trenutak ove prispodobe jesu zatvorena vrata i one teške riječi zaručnika: »Zaista, kažem vam, ne poznajem vas!«

Kako je moguće da Isus nekoga ne poznaje?

On koji poznaje svaku vlas na našoj glavi? Riječ je o poznanstvu ljubavi i bliskosti.

Ako čitav život živimo ignorirajući Boga, ako nam je vjera bila samo prazna navika bez ulja ljubavi, mi zapravo nikada nismo izgradili odnos s Njim.

Vrata se ne zatvaraju zato što nas Bog ne bi htio, nego zato što mi nismo pripremili svoje srce za susret s Njim.

Draga braćo i sestre, ova nas nedjelja želi probuditi. Zaručnik dolazi. On dolazi na kraju vremena, dolazi u trenutku naše smrti, ali dolazi i danas u naše živote.

Nemojmo čekati ponoć da bismo shvatili da su nam posude prazne.

Punimo ih već danas, svakom iskrenom molitvom, svakim primljenim sakramentom, svakom strpljivom riječju u obitelji i svakim djelom milosrđa prema onima koji su u potrebi.

Pobrinimo se za svoje ulje dok još imamo vremena, kako bismo, kad kucanje odjekne, mogli s upaljenim svjetiljkama i radosnim srcem ući u svadbenu dvoranu Njegova kraljevstva.