Budi dio naše mreže

Marijan Oblak – evangelizator Zadarske nadbiskupije (2/3)

Povodom stote obljetnice rođenja Marijana Oblaka Hrvatski katolički radio pripremio je tri emisije o nadbiskupu evangelizatoru Zadarske nadbiskupije. Priču o nadbiskupu eruditu, koji je isticao važnost bogoljublja, domoljublja i čovjekoljublja, nastavljamo prisjećajući se njegove ljubavi prema domu, rodnom Zadru i Hrvatskom narodu.

/ Snježana Kirinić Grubić

„Dvije tisućite godine, prigodom zadarskog velikog hodočašća u svetoj Jubilejskoj godini, on se nakon govora pozdravio sa svakim biskupom. Naravno da sam ja ispred sebe pustio svojeg nadbiskupa Ivana Prenđu. I kad se on Svetom Ocu predstavio da je on Prenđa, nadbiskup zadarski, a Papa ga pita: ‘A nadbiskup Oblak?’ Kaže nadbiskup Prenđa: ‘Iza mene!’ Tako da sam osjećao jednu duhovnu i posebnu osobnu povezanost s njime. Prigodom njegovog posjeta Hrvatskoj, kad su se biskupi s njime pozdravljali, ljudi su primijetili da se posebno sa mnom zadržao, zagrlio me, pokazao je da se poznamo.”

Riječi su ovo zadarskog nadbiskupa Marijana Oblaka kojima je opisao susrete sa svetim papom Ivanom Pavlom drugim.

Zagrljaj s papom Ivanom Pavlom II. / foto: Arhiv Zadarske nadbiskupije

Osobnost nadbiskupa Oblaka formirana je trima geslima koja je najčešće isticao: bogoljublje, čovjekoljublje i domoljublje. Ta je gesla nastojao živjeti često u teškim okolnostima. Bio je rodoljub i domoljub, erudit, poliglot, promicatelj duhovnog blaga, obnovitelj, graditelj i čuvar crkvene baštine. I zadarski nadbiskup Želimir Puljić imao je prigode susretati se s njime.

Bio sam nekoliko godina s njime član HBK. Izdvojio bih njegov način sudjelovanja na konferenciji. Imao je poseban stil i aktivno je sudjelovao kad su se neka pitanja obrađivala. Nije ‘nametao’ svoje mišljenje ali je bio jako uspješan, nakon iznesenih mišljenja, napraviti sintezu. To ga je Gospodin obdario. Na primjer, neka tema, nas je dvadeset i svaki ima svoje mišljenje, ali on bi uspio to nekako sintetizirati i ponuditi rješenje. Tu je meni ostao u dragom sjećanju. I još nešto, ja sam mu se divio kad je pod stare dane počeo učiti engleski i to vrlo aktivno. Znao je da znam engleski i kad bismo se sreli rekao bi nešto na engleskom i pitao me: ‘Jesam li dobro izgovorio?’ Posebno je poštivao nas mlađe i ja ga pamtim u tom lijepom svjetlu.”

U procvesijij s biskupijma, zasjedanje BKJ 1984.

Posebnu brigu nadbiskup Marijan Oblak pokazivao je za očuvanje vjere, hrvatske nacionalne baštine, jezika i kulture. Utemeljio je 1976. „Stalnu izložbu crkvene umjetnosti“, jedinstvenu i dragocjenu zbirku crkvenoga kulturnog blaga. Čuvarice su zadarskog blaga sestre Benediktinke. Nakon drugog svjetskog rata one su 27 godina živjele u izgnanstvu u zadarskom sjemeništu Zmajević. Sačuvale su svoj život i umjetničko blago koje danas sadrži izložba, pojasnila je poglavarica samostana časna majka Anastazija Čizmin.

  

„Petnaest godina se dogovaralo i pregovaralo. Konačno se postigao ugovor s državom po kojem samostan daje dva krila samostana za Samostalnu izložbu crkvene umjetnosti, samostanu ostaje jedno krilo za život i tu je još Crkva i kapitul, s time da sestre dobiju status čuvarica. I to je do danas tako. Nadbiskup Oblak smatrao je kao izuzetno važno postojanje benediktinske zajednice u gradu Zadru. Isticao je da benediktinski samostan u budućnosti mora biti grad na gori, svjetiljka upaljena i ruke sklopljene na molitvu za svakoga. Od jutra rana do kasne večeri molitva a između molitve malo prekida, odmora, u radu. I tako je došao naš rad u ‘Stalnoj izložbi’. Mi radimo dvokratno, u jutarnjim i popodnevnim satima, ali posebnim pravilnikom propisano je da se mora paziti da ne bude narušen naš samostanski život i naš dnevni red, naša molitva. Ako treba, radije posao malo pomaknuti i prilagoditi da budemo jednodušne na poslu i na dužnosti i da opravdamo povjerenje koje nam je dala šira Crkva, samostanska zajednica i biskupija.”

Nakon gušenja Hrvatskog proljeća nastala je šutnja u Hrvatskoj koja je trajala nekoliko godina, prisjeća se nadbiskup Želimir Puljić.

„Ali u to vrijeme Crkva se pribrala i počela je gorjeti svojim crkvenim načinom: molitvom, okupljanjem, poticanjem, odgojem, osobito hodočašćima. U Solinu se proslavljala godina kraljice Jelene koja je tamo pokopana. 1976. okupilo se silno mnoštvo, preko 150 000 ljudi, i biskupi su se iznenadili. I tada su donijeli odluku da će devet godina hodočastiti i kroz devet godina određena mjesta obilježiti u sklopu jubilejske proslave ‘Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata’.

Papa Pavao VI., nadbiskupi Oblak i Garković / foto: Arhiv Zadarske nadbiskupije

Nakon 1976. u Solinu, koja je bila proglašena kao početak tog hodočašćenja, za dvije godine bila je proslava u Biskupiji kod Knina, zatim u našem Ninu 1979. Prije toga proslavljena je Branimirova godina u Rimu. Dakle, Branimirova godina je proslavljena na dva mjesta i u Ninu je domaćin bio nadbiskup Marijan Oblak. Mogu si misliti kako mu je tada srce bilo razdragano nakon onih teških crkvenih problema s kojima se suočio. Zadarska je nadbiskupija te godine bila na nogama. Nin se toga dana u rujnu 1979. pokazao izvrsnim domaćinom. Nitko nije očekivao toliko svijeta jer je u travnju, par mjeseci prije toga, bila svečanost u Rimu u susretu s Ivanom Pavlom II. I to je dalo dodatnu snagu, dodatni naboj ljudima, jer je to bio susret s Papom Slavenom, prvim papom Slavenom u povijesti, s Papom koji se potrudio u tom susretu imati misu na hrvatskom i imati homiliju na hrvatskom. Osjetilo se da imamo Papu, imamo sigurnost, imamo oca koji, ne samo da nas poštuje nego, nas i voli. I tako je završio svoju homiliju ‘Papa vas voli, papa vas blagoslivlje, papa vas potiče’.

Svečana-akademija-u-Katedrali-u-povodu-proslave-Branimirove-godine-1979.

Nakon tog prekrasnog susreta u Rimu nitko se nije nadao da bi se ljudi mogli odazvati u Nin. Bilo je oko 250 000 ljudi. Gdje je to sve stalo u Ninu, valjda po onim livadamo oko Nina, ali je to zaista bio događaj koji se i nakon četrdeset godina još pamti i spominje. Da bi taj hod, to hodočašće hrvatskog puka, završilo u Mariji Bistrici 1984. godine. I tu je potrebno reći, u kontekstu rađanja i stvaranja neovisne slobodne Hrvatske, nakon gušenja hrvatskog proljeća čini se da se narod opet probudio. Postao je svjestan svojih korijena i tako će doći do demokracije, odnosno najprije do referenduma o odcjepljenju, zatim do demokracije, a onda opet ratna stradanja koja je također podnio nadbiskup Oblak zajedno sa svima nama biskupima koji smo u to vrijeme bili na čelu pojedinih biskupija tješeći ljude, dajući im potporu, molitvenu podršku i dižući ruke najviše prema nebu da blagoslovi ovaj narod i ovu zemlju koja je toliko propatila za svoju slobodu i svoju nezavisnost.”

Proslave „Branimirove godine“ u Ninu prisjeća se umirovljeni zadarski svećenik don Šime Perić.

Proslava u Ninu bila je veličanstvena sigurno i zaslugom nadbiskupa Oblaka. Bili su tu brojni susreti na planu zadarske nadbiskupije i u drugim biskupijama. Pojedini svećenici vršili su animaciju u drugim Gospinim svetištima i pripravljali susret u Zadru. Bio sam nazočan na toj proslavi. Imao sam tehničku službu, uglavnom bila je to briga o ozvučenju.”

Don Dario Tičić, župnik župe Uznesenja Blažene Djevice Marije u Zadru, spominje još neke važne obljetnice koje su obilježene u vrijeme nadbiskupske službe Marijana Oblaka.

“Bila je proslava i Benediktove godine kada se 1980. godine slavila obljetnica izrade škrinje svetog Šimuna. U to doba pada nekako i obnova samostana svete Marije u Zadru s kompleksom Stalne izložbe crkvene umjetnosti. Tako da su nadbiskupsku službu monsinjora Marijana Oblaka obilježile te velike proslave. Bio je to jedan kulturološki trenutak i obnova vjere, jer on je uvijek govorio da kultura i vjera idu zajedno i to je kod ovih proslava dolazilo jako puno do izražaja. Bila je i jaka uloga lokal patriotizma, kad su oni koji su bili na vlasti, iako su bili komunisti, osjećali to zadarsko bilo. To je nadbiskup osjećao i uvijek je uspijevao pronaći suradnike u ostvarivanju tih svojih planova.”

Vodeći se teološkom mišlju i svjedočanstvom vjere o ukorijenjenosti Božje riječi u narode svijeta, nadbiskup Marijan Oblak stvorio je jedinstvenu zbirku nazvanu ‘Biblije Zadarske nadbiskupije’, sustavno obogaćivanu od 1987. godine. Marijan Oblak nije bio samo sakupljač Biblija, pojašnjava nadbiskupov nećak profesor Ante Uglešić.

„Točan broj ne znam, ali prelazi tisuću. Neke su Biblije pristizale i nakon njegove smrti. Monsinjor don Pavao Kero, koji je bio ravnatelj Stalne izložbe crkvene umjetnosti, brinuo se o tome. I tamo se i danas nalaze te Biblije. Danas nisu dostupne prvenstveno iz razloga što nema prostora gdje bi se one mogle izložiti. U jednoj inicijativi s nadbiskupom, i dogovoru koji će uslijediti, razmišlja se da se one izlože, možda ne sve, jer ima ih vrlo zanimljivih od minijaturnih, koje su malo veće od prsta jedne ruke, pa do vrlo reprezentativnih izdanja. Napisane su gotovo na svim jezicima svijeta. Uvijek je isticao da on nije kolekcionar i da mu nije cilj skupiti Biblije u smislu kolekcije nego da je on ljubitelj Biblije jer ju je uvijek rado čitao i uvijek kad se spremao za propovijedi Biblija je bila na njegovom stolu.”

U vrijeme Domovinskog rata bilo je jako teško u gradu Zadru i okolici

Nadbiskup je prvenstveno djelovao kao ambasador. Želio je da istina o ratu doprije do svakog. Više puta nam je govorio da se susretao i s Ivanom Pavlom drugim kojeg je poznavao i osobno jer su bili suradnici na Drugom vatikanskom saboru, obojica kao pomoćni biskupi. On je otvoreno govorio Papi o svim mukama koje su se događale na prostoru Zadarske nadbiskupije. Bilo je to teško vrijeme u našoj nadbiskupiji jer je preko 50 crkava bilo srušeno, mnoge župe rastjerane. No, životi župa su sačuvani jer su svećenici bili zajedno s narodom, a i nadbiskup je bio sa svojim narodom.

Krizma – porušena crkva u Dračevcu Zadarskom, 1994.

Najteži trenutak Domovinskog rata bio je 18. studenog 1991. kad je raketirana zadarska katedrala, a znamo da je tad stradala i Škabrnja, o Vukovaru da i ne govorimo. Ja nadbiskupa Oblaka tada nisam vidio, jer smo mi iz sjemeništa bili raseljeni, ali su mi rekli da je nadbiskup tada pustio suzu. Ali Zadar se nakon Domovinskog rata podigao iz pepela po još jedan put u povijesti”, prisjeća se don Dario Tičić.

Nadbiskup Oblak imao je dobar odnos s gradonačelnikom jer smo svi bili jednako pritisnuti zlom rata, a imao je i kontakte s Caritasima drugih zemalja Europe i svijeta i dobivao je mnoga sredstva koja su bila potrebna da se opet obnove crkve i župne kuće”, rekao je umirovljeni zadarski svećenik don Milivoj Bolobanić.

Zbog ratnih stradanja sjemeništarci su morali napustiti sjemenište i otputovati u Pazin. Nadbiskup Oblak odmah se zauzeo oko obnove sjemeništa i uvijek je isticao da je sjemenište zjenica oka jedne biskupije. I kad sjemenište ne funkcionira onda puno toga ne funkcionira”, istaknuo je don Josip Radojica Pinčić župnik u zadarskoj katedrali.

Premda je po pitanju crkvenih i vjerskih stvari bio odlučan, nepokolebljiv i strog, Marijana Oblaka resile su poniznost, pedantnost i pažnja prema svakom čovjeku prisjeća se sestra Karolina Miljak Nacionalna ravnateljica za pastoral Roma HBK.

„Samo da vam kažem koliko je bio čovjek. Jednom smo imali na Filozofskom fakultetu u Zadru predstavljanje knjige predsjednika Hrvatske bratske zajednice iz Amerike i poslije smo išli na večeru u hotel. On je mene posjeo pokraj sebe. Prije toga je naglasio mons. Stankoviću da trebam doći da mi on, kao nadbiskup, zahvali za sve ono što ja činim na planu pastorala, da mi se oduži kao svojoj suradnici. I drugi su dobivali ribu kad najedanput ja vidim meni konobar nosi šniclu. Ja pogledam nadbiskupa i kažem ‘Preuzvišeni što je ovo? Danas je petak’, a on će: ‘Sestro ja sam to naručio za vas. Ja znam da vi ribu ne možete jesti i ja vas odrješujem od svih petaka dok ste god živi. Hoću samo reći koliko je bio čovjek koji je znao prilagoditi čovjeku sve ono što je eklezijalno, nadnaravno.”

Na otvaranju radova na Masleničkom mostu

Don Dario Tičić prisjetio se povjerenja koje su imali u nadbiskupa.

„Mogli smo mu se povjeravati, ono što nam je bilo teško i o čemu bismo razgovarali s njime, zaista je bilo tajna i on je to, možemo reći, ponio sa sobom u grob. One koje je susretao uvijek je gledao kao sebi ravne sugovornike. Jednako je slušao nekog prelata iz Njemačka kao i baku iz najmanje župe jer je u svakome gledao Božje stvorenje. Bio je pastir čitave naše zadarske nadbiskupije, kao veliki župnik svih župa.”

Nećak nadbiskupa Oblaka profesor Ante Uglešić naglasio je ujakovu skromnost i gostoljubivost.

„Nikada nije pitao što ćemo danas jesti nego štogod bi se spremilo on bi pojeo. Više je volio ribu od mesa. Goste bi vrlo rado počastio. Zato je uvijek kad smo bili na otoku nabavio za goste paškog sira i pršuta, premda ga gotovo nikad nije jeo, ali u kući je moralo biti za počastit goste.„

Kada je otišao u mirovinu, Marijan Oblak nije mirovao, prisjeća se don Dario Tičić.

Stavio se do zadnjeg trena na raspolaganje nadbiskupu ordinariju Ivanu i gdje god je mogao pomagao je i dijelio svete potvrde i predvodio slavlja. Bio je kao pomoćni biskup.”

Pred crkvom u rodnom Velom Ratu

Velika je bila njegova ljubav prema rodnom mjestu Velom Ratu i župi. Osobito je uživao u druženju s obitelji, moru, veslanju, prirodi, dugim šetnjama, a volio je i otići u ribolov. Kao glagoljaš izrazito je bio ponosan na liturgijsko pjevanje u rodnoj župi, koje je baštinio još od djetinjstva. Svoju zaljubljenost u liturgiju prenosio je na mlade generacije svjedoči maestro Žan Morović, ravnatelj katedralnog zbora zadarske katedrale.

„Nadbiskupa Oblaka znam čitav svoj život još dok sam kao ministrant dolazio u sjemenište na druženje ministranata pa je kroz njegove liturgije krenula moja liturgijska formacija i mene, kao crkvenog glazbenika, odredila. Kad sam došao u katedralu tad već nadbiskup Oblak nije bio ordinarij. Nadbiskup je tad bio mons. Prenđa. U razgovorima s nadbiskupom Oblakom, a tjedno smo se susretali bar dva puta, u liturgiji s njime krenula je dalje ta moja formacija kao crkvenog glazbenika, kao liturgičara, kao velikog zaljubljenika u liturgiju. Uvijek sam iz razgovora s njime izlazio bogatiji za njegovu mudrost i erudiciju. On je bio čovjek koji je govorio nekoliko svjetskih jezika, poznavao teologiju, liturgiju, kulturu, filozofiju. Poznavao je glazbu do te mjere da smo mi pjevali neke nove stvari a on bi već nakon mise komentirao tu stvar poznavajući što je.”

Procesija u Sukošanu 1989.

Uz rodno mjesto, nadbiskup Oblak najviše je ljubavi gajio prema Zadru, gradu u kojem je živio i djelovao i čije je značenje u hrvatskoj prošlosti i kulturi neumorno svugdje isticao, prisjeća se don Dario Tičić.

Procesija-Veliki-petak-2007

„Uvijek je isticao da je služba nadbiskupa služba, a ne vladanje. On je bio službenik, služio je ovoj nadbiskupiji. Uvijek je isticao katoličanstvo, hrvatstvo i zadarstvo. Ulio nam je ljubav prema zadarskim svecima zaštitnicima svetoj Stošiji, svetome Krševanu. Nije bilo ni jedne obljetnice posvete zadarske katedrale 27. svibnja a da on nije slavio svetu misu jer je osjećao da je to njegova zaručnica, da je on usred svoje zaručnice. Na taj je način i nama svima ulijevao ljubav prema nadbiskupiji, prema vlastitim župama, jer smo u jednu ruku vezani uz naše župe, to je dio našeg života.

Biti svećenik, biti župnik, biti biskup, to nije zanimanje, to je život. Ne možete reći ja sam sada župnik pa poslije podne više neću biti župnik ili ja sam sada biskup a poslije podne neću biti biskup. Jedan put svećenik, župnik, biskup zauvijek ostaješ to.”

Nadbiskup Oblak u uredu

Odlukom predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana nadbiskup Marijan Oblak odlikovan je Redom kneza Branimira te Nagradom za životno djelo. Bio je susretljiv i pažljiv. Do kraja života neumorno je pisao prateći nove tehnologije, prisjeća se maestro Žan Morović.

„Dugo on već nije bio ordinarij ali kad god bi katedralni zbor pjevao, pa bi se našli nakon mise s biskupima, uvijek je svakoga pitao točno ono što treba pitati.

On je znao je li nečija kćer trebala roditi, ili pitati za zdravlje starih roditelja, on je o svakome sve znao. I s jednom gospodskom distancom, on je bio nadbiskup a mi smo bili vjernici, ali uvijek ta toplina koja nije bila preintimna ali je bila ljudska. I njegov smješak, njegova vedrina, bilo je to nešto posebno.”

Po čemu nadbiskupa Marijana Oblaka pamti benediktinka Anastazija Čizmin.

Učiti, učiti, učiti, moliti – nikad ne prestati i raditi. To je osoba monsinjora Oblaka.”

Čitavu emisiju možete poslušati ovdje:

Obratite nam se

Ukoliko imate prijedlog za vijest, pošaljite nam na info@hkm.hr

Rezultati pretrage za pojam:

Danas slavimo sv. Joakima i Anu, Isusove djeda i baku – savršen dan da se prisjetimo i naših ‘neopjevanih heroja