Neka budu jedno kao i mi! (Iv 17, 11)

Liturgija dana (20. svibnja):
Prvo čitanje:
Dj 20,28-38
Povjeravam vas Bogu koji je kadar izgraditi i dati baštinu.

U one dane: Reče Pavao starješinama Crkve efeške: »Pazite na sebe i na sve stado u kojem vas Duh Sveti postavi nadglednicima, da pasete Crkvu Božju koju sebi steče krvlju svojom.«
»Ja znam da će nakon mog odlaska među vas uljesti vuci okrutni koji ne štede stada, a između vas će samih ustati ljudi koji će iskrivljavati nauk da bi odvukli učenike za sobom. Zato bdijte imajući na pameti da sam tri godine bez prestanka noću i danju suze lijevajući urazumljivao svakoga od vas.«
»I sada vas povjeravam Bogu i Riječi milosti njegove koja je kadra izgraditi vas i dati vam baštinu među svima posvećenima.«
»Ni za čijim srebrom, zlatom ili ruhom nisam hlepio. Sami znate: za potrebe moje i onih koji su sa mnom zasluživale su ove ruke. U svemu vam pokazah: tako se trudeći, treba se zauzimati za nemoćne i na pameti imati riječi Gospodina Isusa jer on reče: ‘Blaženije je davati nego primati.’«
Kada to doreče, klekne te se zajedno sa svima njima pomoli. Tad svi briznuše u velik plač, obisnuše Pavlu oko vrata i stadoše ga cjelivati, ražalošćeni nadasve riječju koju im reče: da više neće vidjeti lica njegova. Zatim ga ispratiše na lađu.

Psalam:
68,29-30.33-36c
Kraljevstva svijeta, pjevajte Bogu!

Razvij, Bože, silu svoju,
silu kojom si, Bože, uz nas
iz Hrama svojega u Jeruzalemu!
Nek ti kraljevi darove donose!

Sva kraljevstva svijeta, pjevajte Bogu, slavite Gospodina,
koji se vozi po nebu, po nebu iskonskom!
Čuj, glasom grmi, glasom svojim silnim:
»Priznajte silu Božju!«

Nad Izraelom veličanstvo njegovo,
u oblacima sila njegova!
Strašan je Bog iz svojega Svetišta.
Bog Izraelov daje moć i silu narodu svojemu.
Blagoslovljen Bog!

Evanđelje:
Iv 17,11b-19

U ono vrijeme: Isus podiže oči k nebu i pomoli se:
»Oče sveti,
sačuvaj ih u svom imenu
koje si mi dao:
da budu jedno kao i mi.
Dok sam ja bio s njima,
ja sam ih čuvao u tvom imenu,
njih koje si mi dao;
i štitio ih te nijedan od njih ne propade
osim sina propasti,
da se Pismo ispuni.
A sada k tebi idem
i ovo govorim u svijetu
da imaju puninu moje radosti u sebi.
Ja sam im predao tvoju riječ,
a svijet ih zamrzi
jer nisu od svijeta
kao što ni ja nisam od svijeta.
Ne molim te da ih uzmeš sa svijeta,
nego da ih očuvaš od Zloga.
Oni nisu od svijeta
kao što ni ja nisam od svijeta.
Posveti ih u istini:
tvoja je riječ istina.
Kao što ti mene posla u svijet
tako i ja poslah njih u svijet.
I za njih posvećujem samog sebe
da i oni budu posvećeni u istini.«

Izvor: Hrvatski institut za liturgijski pastoral

Riječ Božju tumači dr. Đurica Pardon:

Nalazimo se u svetom vremenu iščekivanja Duha Svetoga.

Dani pred svetkovinu Duhova je vrijeme ponovnog promišljanja temelja naše osobne vjere i vjere čitave Crkve. Evanđeoska čitanja nas pozivaju da uđemo u dvoranu posljednje večere, sjednemo uz Krista i osluškujemo pouke o tome tko smo i kome pripadamo.

U ritmu Isusove Velikosvećeničke molitve slušamo riječi koje dotiču srž kršćanskog identiteta. Isus se nalazi pred najtežim trenutcima svoga života, ali se u svojoj molitvi Ocu ne obraća za samoga sebe.

On svu svoju pozornost usmjerava na svoje učenike koje ostavlja na zemlji i moli za njihovu budućnost.

Kršćanska zajednica kojoj Ivan piše svoje evanđelje dobro je poznavala izazove vjerničkog života usred neprijateljski nastrojenog okruženja. Pred njima je bio izazov kako sačuvati evanđeosku vjerodostojnost unutar svijeta, a da ne pribjegnu zaštićenosti u izolaciji od tog istog svijeta.

Morali su se stalno boriti da sačuvaju svoj identitet i očuvaju vjeru usred raznih pritisaka.

Oni nisu bili zaštićeni institucionalnom moći Crkve, niti su bili većina u društvu. Bili su izloženi i vanjskim pritiscima, ozloglašavanju, stalnim optužbama, prijeporima i pravovjernosti i unutarnjim neslaganjima oko shvaćanja vlastitog poslanja u svijetu.

Sržna poruka ovoga teksta krije se u dva snažna glagola: čuvati i posvetiti.

Glagol čuvati nadilazi puku ideju fizičke ili duhovne zaštite, izoliranosti i sačuvanja od opasnosti, nego označava odnos održanja nepokvarenosti identiteta – poput očuvanja hrane od pokvarenosti.

Međutim, očuvanje ni u kom slučaju ne označava stanje konzerviranja i zatvorenosti, nego stav zdravosti unutar nezdravih okolnosti. Isus kaže:

Ne molim te da ih uzmeš sa svijeta, nego da ih očuvaš od Zloga.

On ne moli svoga Oca da svoje vjernike izdvoji i ukloni iz svijeta, nego da budu očuvani unutar opasnosti s kojima se moraju boriti tijekom cijele povijesti postojanja Crkve. U sukobu i borbi sa Zlim Isus moli da učenici ostanu zaštićeni od gubitka identiteta, a ne da sami sebe čuvaju izbjegavajući konflikte sa zlom.

Čuvanje je snaga koja kršćanima omogućuje održavanje vjernosti Bogu unutar svih sukoba sa neprijateljskim okruženjem.

Kršćanstvo nije bijeg od svijeta, nego poslanje posvećivanja svijeta iznutra. Radi toga Isus moli: „Posveti ih u istini: tvoja je riječ istina.“ Pojam posvetiti označava biranje i izdvajanje za posebnu svrhu, opremanje za Božje poslanje. Kao kad se iz hrpe i mnoštva vlastitim prstima bira i izdvaja, probire i odvaja ono što je vrijedno, dobro i plemenito.

Ta posveta događa se u istini prepoznavanja onih vrijednosti koje upravljaju svijet prema dobru. Istina se u Bibliji poistovjećuje sa samim Bogom, sa stvarnošću Božje riječi koja je utjelovljena u Kristu.

Učenici su poslani u srce svijeta, opremljeni oružjem istine evanđelja, kako bi u svijetu i drugima mogli osvijetliti ono što valja birati kao dobro.

Oni ne postaju sveti zato što su moralno savršeni, nego zato što ih Božja riječ oblikuje i određuje za poslanje. Zli razbija svijetlo vjere i zamračuje istinu, kvari i otupljuje Kristovu poruku, unosi sumnju i podjelu.

Radi toga svetost i duhovnost nije privatno savršenstvo, nego posvećenje i izabranost za zajedničko poslanje Crkve u svijetu.

U vremenu iščekivanja pomazanja i posvećenja duha Svetoga moramo provjeriti kako ove riječi odjekuju u našim srcima i mozgovima. Suočavamo se s činjenicom da nikada nije bilo teže živjeti u svijetu, a ne dopustiti da nas matica svijeta odvuče za sobom.

Usred svijeta u kojemu žive mnogi su suvremeni kršćani izvrgnuti opasnosti prianjanja uz dvije krajnosti.

S jedne strane, zatvaramo se u sigurnost svojih crkvenih krugova i molitvenih zajednica, podižemo zidove koji nas odvajaju od sekularnog društva i na taj način stvaramo svoja geta unutar kojih se smatramo čistima i pravovjernima.

S druge strane, u želji i strahu da ne budemo odbačeni, prilagođavamo se duhu vremena toliko da gubimo i zamućujemo oštrinu evanđeoskog svijetla istine. Isusova Velikosvećenička molitva nas poziva da odbacimo i getoizaciju, ali i asimilaciju.

On nas šalje u svijet: na trgove, u medije, u urede, u tvornice, u trgovine…

Naše poslanje ne gubi svoj sjaj čak ni onda ako nismo moralno savršeni, već svijetli to jače ako priznajući svoje grijehe svjedočimo za istinu spasenja. Kristovim poslanjem čak i grešnici su pozvani biti svjedoci istine spasenja. Poslanje Duha Svetoga, Duha Istine kojega iščekujemo, jest upravo to.

Duh Sveti nas osnažuje da budemo svjetionici u svijetu. Poslani smo bez arogancije i umišljenosti o vlastitoj svetosti i izdvojenosti biti suputnici ljudima koji su zahvaćeni raznim strujama svjetskih trendova i izgubljeni u tamnim zakutcima društvene nepravde.

Gospodin nas treba tamo gdje jesmo.

Duh Sveti nas ne posvećuje za neki zamišljeni i savršeni svijet, nego za onaj svijet koji nas okružuje. Naše selo, naš grad, naš kvart, naša obitelj – to je naš teritorij na kojemu smo poslani svjedočiti evanđelje.

Sjetimo se tog poslanja i te posvećenosti kad izađemo danas iz svoje kuće i krenemo na svoje radno mjesto, na trening, u kupovinu ili na izlet. Nismo poslani u svijet da ostanemo sklonjeni, sačuvani i pošteđeni od problema i nedoumica.

Duh Sveti nas šalje svjedočiti da se i usred današnjeg svijeta može ostati povezan i ukorijenjen u Bogu.