Ivicu Vujića na hodočašće u Krašić prije 27 godina nije potaknula nikakva dugogodišnja odluka ni unaprijed osmišljen zavjet, nego jedan težak i neizvjestan trenutak u obitelji. 

Prijenos relikvija bl. Alojzija Stepinca u Krašić / Foto: TUZN, Josip Vuković

Sin mu je tada operirao slijepo crijevo, no zahvat se zakomplicirao pa su ga u samo petnaest dana morali tri puta „otvarati“. Dok je čekao vijesti i silazio s bolničkog odjela u Dubravi, zastao je u kapeli.

Upravo ondje rodila se odluka koja će obilježiti iduća desetljeća njegova života, a svoju priču podijelio je u programu HKR-a.

Odjednom, kao da mi je zabljesnula slika blaženog Alojzija i ja kažem: ‚Blaženi Alojzije, ja danas dolazim k tebi u tvoj Krašić.‘

Nije o tome prije razmišljao niti je imao plan. Došao je kući i supruzi jednostavno rekao da ide u Krašić. Na njezino pitanje s kim, odgovorio je kratko: „Sam. Ja sam sada obećao blaženom Alojziju da dolazim kod njega.“ Istoga se popodneva spremio, navečer krenuo, hodao cijelu noć i stigao u Krašić.

Tako je sve počelo.

Prvo hodočašće nije ostalo i posljednje. Ivica je i prije volio hodati, hodočastio je u Mariju Bistricu, još kao dijete išao u Voćin, a odrastao je u Virovitici. Hodočašća su mu, kaže, oduvijek bila nešto prirodno.

U početku si je postavio skroman cilj – otići deset puta. Kad je to ispunio, jednostavno je nastavio.

Suvenir iz Krašića / Foto: HKM

Danas više ne hoda sam: oko njega se okupila i skupina ljudi, na čemu je, ističe, zahvalan Bogu.

Na putu dugom 52 kilometra nema neku posebnu, unaprijed određenu molitvu. Kada hoda sam, izmoli tri ili četiri krunice, a uz njih moli na sve nakane, za prijatelje, za one kojima je obećao molitvu, pa čak i za vozače koji ga ponekad poprskaju prolazeći cestom. U skupini se obično izmoli barem jedna krunica.

Svjedoči i o posebnom iskustvu hoda u molitvi:

Nećete vjerovati koliko brže vam prođe vrijeme kada se usredotočite na molitvu – kao da ne hodate.

Za put mu, ovisno o vremenu i odmorima, treba između jedanaest i pol i trinaest sati. Iskušenja gotovo da nema puta bez njih , od sitnih bolova do ozbiljnijih poteškoća. Sjeća se godine kada ga je iznenada počela boljeti peta, bez jasnog razloga, kao i jedne druge kada ga je mučio mišić.

Ipak, te prepreke doživljava kao kušnje koje ga žele odvratiti od cilja. Ustrajao bi, pomolio se i nastavio, a bol bi, svjedoči, odmah popustila.

Dobrodošli u Krašić / Foto: HKM

Dolazak u Krašić za njega je svaki put poseban trenutak. Osjeća duboku zahvalnost što je stigao živ i zdrav nakon dugih sati hoda, često i po noći, uz promet i vremenske nepogode.

Jedne godine, bježeći od kamiona koji ga vjerojatno nije ni primijetio, završio je u snijegom prekrivenom kanalu.

Ustao je i nastavio dalje.

Posebno mu je u pamćenju ostala zima sredinom 2000-ih, kada su temperature padale i do minus 21. Mnogi su ga odgovarali od puta, ali odluku nije promijenio.

Ujutro je stigao u Krašić i ušao u trgovinu da se barem malo ugrije. Ondje su ga dočekali začuđeni pogledi trgovkinje i pekara.

• „Otkud ti?“

„Iz Zagreba“.

• „Kako?“

„Pješke.“

• „Ti nisi normalan.“

relikvija bl. Alojzija Stepinca u Krašiću / Foto: Robert Anic/Pixsell

Tek kad se pogledao u ogledalo i shvatio je zašto – šal i kapa bili su mu posve bijeli od inja koje se uhvatilo od daha na hladnoći.

Ivica ima 72 godine, ali kroz smijeh kaže:

Nisam ja star, ali rano sam se rodio.

I dok govori o budućnosti, ne dvoji previše – planira i dalje hodati, a možda i za svoj rođendan u svibnju.