„Danas imam, praktički, ‘prvu crkvu na svijetu i jednu crkvu u Hrvata’, a iduća želja mi je izraditi baziliku Svetog groba u Jeruzalemu“, otkriva nam Josip Radić, govoreći o svom najnovijem djelu, minijaturi zagrebačke katedrale, koja je na Uskrsni ponedjeljak svečano predstavljena uz blagoslov nadbiskupa Nikole Eterovića u Pučišćima na Braču.
Radić, umirovljeni časnik Hrvatske vojske i samouki klesar koji iza sebe ima desetke minijaturnih sakralnih i kamenih građevina, već se godinama ističe preciznim i zahtjevnim radovima izrađenima u kamenu.
Njegov opus obuhvaća replike crkava, zvonika i katedrala koje je izlagao diljem Hrvatske, a svaki novi projekt pomiče granice njegovih vještina.
Blagoslov makete zagrebačke katedrale u Pučišćima na Braču / Foto: Privatna arhiva
U razgovoru, vođenom pri samom završetku zagrebačke katedrale, Radić nam je otkrio kako je njegov umjetnički put započeo gotovo slučajno – iz jedne male narudžbe koja je odredila sve što je uslijedilo.
Prisjetio se kako je upravo tada prepoznao svoj poziv:
Prije dvadesetak godina jedna me gospođa zamolila da joj napravim malu starohrvatsku crkvicu s otoka Brača. Tu sam odmah vidio da je to – to.
Nakon prvih radova, poticaj je dobio i od župnika, što ga je ohrabrilo da se okuša u sve složenijim projektima. Uslijedile su zahtjevne replike zvonika i crkava, među kojima posebno ističe ložiški zvonik, koji smatra jednim od najljepših u Hrvatskoj.
⇒ Iz tisuća komadića bračkog kamena nastala prva replika bazilike sv. Petra u Vatikanu
Put ga je potom odveo i do izrade bazilike sv. Petra, o čemu smo ranije pisali, a u tom zahtjevnom procesu ključnu mu je podršku pružio apostolski nuncij u Njemačkoj nadbiskup Nikola Eterović, koji mu je pomogao doći do originalnih nacrta.
Maketa bazilike sv. Petra / Foto: Privatna arhiva Josipa Radića
Bilo je to tijekom velikog hrvatskog hodočašća u Rim 2012. godine, u Godini vjere, kada su ondje zajedno boravili s tisućama hrvatskih vjernika.
„Čekajući nacrte, nadbiskup Eterović je propustio ručak s biskupima. Rekao sam mu: ‘Zašto vi ne idete, ja ću ostati’, a on je odgovorio:
Nećemo odavde ni ti ni ja dok ne vidimo zadnji papir.“
Taj odnos povjerenja i podrške nastavio se i u radu na zagrebačkoj katedrali, čija je izrada, prema Radićevim riječima, bila još zahtjevnija.
⇒ „Tiha moć“ otkriva ulogu nadbiskupa Eterovića u diplomaciji i stvaranju Hrvatske
Katedralu je izrađivao u mjerilu 1:150, suočavajući se s iznimnom kompleksnošću gotičkih i neogotičkih detalja. Objašnjava kako ga je upravo ta razina detalja najviše „izazvala“.
Kad stanete ispred nje i vidite tu gotiku, čipku, govorio sam sam sebi – ovo je nemoguće napraviti. A na kraju sam je ipak doveo do kraja.
Maketa zagrebačke katedrala umjetnika Josipa Radića / Foto: Privatna arhiva
Posebnost ove minijature krije se u materijalima i detaljima:
izrađena je od kamena, s pravim vitrajima, dok je krov prekriven s oko dvije tisuće bakrenih listića.
Unutar nje nalaze se i prava lijevana zvona od mesinga, „koja nitko nikada neće vidjeti, ali to je bila želja jednog brodomaketara Tome Grubiše – želio je to napraviti kako bi i to bilo ugrađeno.“
U samu strukturu ugradio je i komadić originalnog kamena zagrebačke katedrale, dobiven još 1990-ih kao dar, koji je postavio na mjesto Stepinčeva groba. Time je, ističe, želio dodatno povezati svoju minijaturu s izvornikom.
Komad prave zagrebačke katedrale sam zalijepio u svojoj minijaturi na mjestu Stepinčeva groba.
Ako se minijatura malo podigne, ispod je ostavljen otvor u ploči na kojoj je katedrala sagrađena, tako da se rukom može posegnuti unutra i dotaknuti taj kamen.
Rad na katedrali započeo je na Stepinčevo 2021. godine, a završetak je uslijedio nakon više od šest tisuća sati rada, uz prisilnu jednogodišnju pauzu zbog operacije. Unatoč svemu, Radić naglašava da mu je upravo taj proces bio duboko ispunjavajući, ne samo umjetnički nego i duhovno.
„Nekih šest i pol tisuća sati uložio sam u katedralu, dok je za baziliku trebalo oko osam i pol tisuća. Ipak, katedralu je bilo teže napraviti – ta gotika i neogotika, čipka, previše sitnih detalja. Ali zadovoljstvo je bilo raditi i jedno i drugo.“
Danas ima, praktički, „prvu crkvu na svijetu i jednu crkvu u Hrvata“.
Govoreći o svojoj inspiraciji, jasno ističe kako svoj rad ne doživljava kao isključivo osobni napor.
Ja to nikad nisam radio sam. Najprije je tu moja obitelj, a onda najveća pomoć dolazi odozgor. Bez vjere to ne ide.
Iza svakog detalja stoji dugotrajna koncentracija i predanost, a sitni komadići kamena koji „ispadaju“ tijekom rada samo su dio procesa koji ga vodi dublje u samu izradu i značenje djela.
Foto: Privatna arhiva Josipa Radića
„Puno puta dok radim, ispod mene je more kamenčića. Ako mi ispadne jedan, saginjem se i podignem ga bez gledanja… sve te sitnice su za mene očite, a kako vrijeme prolazi, ide sve dublje i dublje.
Prvo vatikanska bazilika, a sada zagrebačka katedrala – ne može to čovjek sam napraviti.
Može imati sve, ali tu je velika stvar vjera i bez toga to ne ide.“
Poseban trenutak dogodio se pri samom dovršetku, kada su na vrhove zvonika postavljena dva zlatna križa – jedan je postavio nadbiskup Eterović, a drugi župnik don Karlo Kevo.
Time je, simbolično, završeno djelo sastavljeno od više od 31 tisuću komadića bračkog kamena te dvije tisuće bakrenih listića.
Foto: Privatna arhiva Josipa Radića
Radić priznaje da ga je iznenadila i reakcija nadbiskupa Eterovića kada je prvi put stao pred minijaturu.
Rekao je da ima osjećaj kao da katedrala leti.
U tome mnogi vide i snažnu simboliku. Nakon desetljeća tijekom kojih je prava katedrala bila prekrivena skelama i oštećena potresom – ova minijatura vraća njezinu punu ljepotu.
Kako Radić kaže, posljednji put bez skela viđena je još 1976. godine, a sada, pola stoljeća kasnije, ponovno se „pojavljuje“, barem u ovom minijaturnom, ali iznimno dojmljivom obliku.
Josip Radić i njegova djela / Foto: Privatna arhiva Josipa Radića
Danas, kada je katedrala dovršena i predstavljena javnosti, Radić već razmišlja o novim projektima.
Njegova sljedeća želja je izrada bazilike Svetoga groba u Jeruzalemu.
Još jedan izazov koji, kako i sam vjeruje, neće biti samo pitanje vještina, nego i vjere koja ga, od samih početaka, vodi kroz svaki njegov rad.