Najraniji primjer pobožnosti križnoga puta u nas odvijao se na malenom, danas napuštenom otočiću Daksa, ispred dubrovačke luke Gruž. Na spomen otoka Daksa mnogima od nas na pamet padaju masovna ubojstva izvršena pred kraj Drugog svjetskog rata, nemila epizoda u kojoj su skončala 44 istaknuta Dubrovčana. Ta trauma još uvijek živi u kolektivnoj memoriji grada pod Srđem, te je umanjila ranije povijesne slojeve po kojima je Daksa stoljećima bila poznata, a danas su zaboravljeni. Ove je godine Dubrovačka biskupija na čelu s apostolskim upraviteljem Matom Uzinićem križni put umjesto na Srđu, kako je to do sada bio običaj, odlučila održati upravo na Daksi. O sakralnoj baštini otočića Daksa piše povjesničar umjetnosti Matko Matija Marušić.
Najraniji primjer pobožnosti križnoga puta u nas odvijao se na malenom, danas napuštenom otočiću Daksa, ispred dubrovačke luke Gruž. Riječ je o najmanjem od otoka elafitskog arhipelaga, oblika bumeranga, do kojeg ne vode stalne brodske linije; štoviše do otočića je moguće doploviti samo manjom barkom, ako vam vjetar i valovi to dozvole, i ako uspijete pristati u lučicu na strani otoka zaklonjenoj od valova. Na spomen otoka Daksa mnogima od nas na pamet padaju masovna ubojstva izvršena pred kraj Drugog svjetskog rata, nemila epizoda u kojoj su skončala 44 istaknuta Dubrovčana. Ta trauma još uvijek živi u kolektivnoj memoriji grada pod Srđem, te je umanjila ranije povijesne slojeve po kojima je Daksa stoljeća bila poznata, a danas su zaboravljeni.
Otočić Daksa / Foto: Facebook
Poniranje u dublju prošlost Dakse nije bez povoda. Ove je godine Dubrovačka biskupija na čelu s apostolskim upraviteljem Matom Uzinićem križni put umjesto na Srđu, kako je to do sada bio običaj, odlučila održati upravo na Daksi. Na otočiću je još krajem 13. stoljeća podignut franjevački samostan sv. Sabina. Skriven od vreve gradske luke u koju su neprestance uplovljavali trgovci, moreplovci i hodočasnici, na ulazu u Rijeku Dubrovačku koji su opjevali pjesnici, otočić je bio pogodan za kontemplaciju, bio je prostor duhovnog mira, uronjen u masline koje su ondje rasle na padinama što se blago spuštaju prema moru.
Već je polovicom 15. stoljeća humanist Filip de Diversis, podrijetlom iz toskanskog grada Lucce, Daksu usporedio s najsvetijim mjestima Italije – dodavši da – „ljudi ponekad, kad je more mirno, odlaze do tog mjesta ili do fratara koji ondje u najvećoj pobožnosti žive, kako bi našli božanski lijek za svoje tjeskobe i nemire i okrepu za svoju ojađenu dušu“. Tih je godina na Daksi osnovan i novicijat, budući da je mirna i duhovnom podizanju podatna atmosfera bila idealna za podizanje novih generacija franjevaca. Daksu nisi zaobilazili ni putujući propovjednici i širitelji vjere iz franjevačkih redova, ondje je, prilikom svakog od nekoliko boravaka u Gradu, odsjeo Jakov Markijski, širitelj vjere u zaleđu i u Bosni, kasnije proglašen blaženikom i konačno svecem.
Na Daksi je krajem 13. stoljeća osnovan franjevački samostan te početkom 16. stoljeća kreiran najraniji križni put na našim prostorima.
I tada je, kako to svjedoči Diversis, krajolik malog otočića pred gradskom lukom smatran „svetim“, podjednako zbog franjevačkog samostana koji se ondje nalazio, ali i atmosfere spokoja i duhovnosti. Te su kvalitete Dakse potencirane od početka 16. stoljeća kada je ondje podignut niz kapela u blizini samostanske crkve koje su komemorirale središnje događaje Kristove Muke. U jednoj od tih kapelica oko 1520. godine dubrovački humanist Ilija Crijević spjevao je „Epitaf o otoku Daksi“, svojevrsni memento vjerničkog iskustva kojeg su brojni Dubrovčani ondje upražnjavali. Crijević, u prijevodu franjevačkog povjesničara Josipa Sopte, piše sljedeće:
„Sjećajući se slike, i po pet Postaja /
Toliko gorkih spomena govore o blaženoj smrt. /
Ovdje se štuje Bog, i tako malena Daksa nastoji biti slična Palestini i ravna joj družica.
Sjećajući se toga zahvalni i jaki Sorkočević raširio je svete tragove sve do ilirske obale.“
Daksa Crijevićevih stihova, dakle, nije bio samo otočić pored njegova slavnog grada, nije bio tek još jedan otok sa samostanom kakvih je oko Grada bilo nekoliko; Daksa je, ukratko, bila imaginarni prostor Svete Zemlje čije su najsvetija mjesta bila oprostorena kapelama razasutim po otoku. Crijević ih spominje pet, a najvažnije su bile kapele Kristova Groba koja se, baš kao i Kristov Grob u Jeruzalemu, sastojala od dva dijela, od kojih je u dubljem i nižem bilo položeno Kristovo mrtvo tijelo. Kapela Kalvarije nalazila se na najvišoj točci otoka, a u njoj su se čuvale skulpture Raspetog Krista uz Djevicu Mariju i Ivana Evanđelista.
Iz povijesnih izvora znamo da je na otoku bilo više djela sakralne umjetnosti, odnosno da je svaka od kapela imala barem jednu sliku koja je poticala molitve vjernika koji su plovili do Dakse. No, jedan je prikaz, nasreću i danas sačuvan, „slika“ koju u sjećanju priziva Crijević u svojem epitafu, a to je veliko raspelo s Dakse. Riječ je drvenoj polikromiranoj skulpturi koja se pripisuje dalmatinskom kiparu Jurju Petroviću. Danas se raspelo čuva u franjevačkoj crkvi u konavoskom mjestu Pridvorje, gdje je preneseno kada su franjevci početkom 19. stoljeća protjerani s Dakse, i gdje su ga vjernici nastavili zazivati, obraćajući mu se molitvama koje se započinjale riječima „Čudotvorni križu s Dakse…“.
Ilija Crijević u svojoj pjesmi hvali i „zahvalnog i jakog Sorkočevića koji je sve od ilirske (dakle, jadranske) obale raširio svete tragove Jeruzalema“ iniciravši gradnju kapela. Riječ je o Vlahu Sorkočeviću koji je oporučno ostavio novac za gradnju kapela, potaknuvši novo čašćenje Dakse i njezinog svetog prostora koji, kako to slikovito sažima Crijević „hini da je Palestina, i ravna joj družica“.
Na Daksi je, dakle, krajem 13. stoljeća osnovan franjevački samostan te početkom 16. stoljeća kreiran najraniji križni put na našim prostorima. Ta davno napuštena pobožnost, zasigurno već početkom 19. stoljeća kada su franjevci iseljeni s otočića, ove je godine ponovno dozvana zahvaljujući inicijativi Dubrovačke biskupije da križni put održi na Daksi, uz izravan prijenos preko interneta kako bi vjernici i u pandemijskim okolnostima mogli prisustvovati.
Kako je odlazak na Daksu izgledao davno prije zapisao je dominikanac Serafino Razzi krajem 16. stoljeća u svojoj „Povijesti Dubrovnika“. Razzi se na Daksi zatekao u proljeće, uoči blagdana Našašća Svetog Križa koji se slavi 3. svibnja. Tom je prigodom zabilježio sljedeće: „Na ovome otočiću, što nalikuje brežuljku jer je u sredini visok, a na stranama se spušta, ima mnogo rasutih kapelica ili oratorija što predstavljaju sveta mjesta Jeruzalema i tajne života i muke našeg Gospodina. Osobito je – nastavlja – vrijedno posjetiti kapelu napravljenu po obliku i po uzoru na sveti grob Krista našeg Gospodina“.
Razzijev šturi no informativni opis potvrđuje da Crijevićevi stihovi nisu tek plod njegove pjesničke imaginacije, već literarno uobličen opis stvarnih pobožnosti u kapelama kao tvarnim dijelovima imaginativnog procesa dozivanja svetosti Svete zemlje i Kristove Muke kao središnjeg događaja kršćanstva. Razzi svoj opis otoka završava sljedećim riječima: „U doba korizme ovaj otok posjećuju mnogi Dubrovčani, koji obilaze rečene oratorije, a isto tako i za Blagdan svetog Križa u svibnju i za Gospino Uznesenje – cijeli se Gruški zaljev i luka puni barčicama što plove u posjet rečenom i ljupkom mjestu Daksi, od luke Gruž udaljenom tek malo više od milje“.
Sugestivan opis gruške luke preplavljene čamcima s vjernicima koji odlaze na Daksu potvrđuje da je pobožnost prema tom otočiću započinjala već u gruškoj luci iz koje su vjernici polazili u doba korizme, ali i drugih Isusovih i Marijinih svetkovina. Doista, Daksa je, iako je to danas teško zamisliti, bila mjesto gotovo pa zamjenskog hodočašća u Svetu zemlju. Brojni vjernici koji su onamo htjeli ploviti to nisu mogli učiniti zbog nekoliko razloga, poput dugotrajnog puta, skupog putovanja, ali ponajviše zbog opasnosti da se neće vratiti živi. Iz tog je razloga krajem 15. i početkom 16. stojeća diljem Mediterana osnovano više svetišta za „zamjenska hodočašća“ koje su vodili franjevci. Oni su, naime, brinuli o najvažnijim mjestima kršćanske vjere i u mnogima nedostupnom Jeruzalemu. Taj su privilegirani položaj iskoristili i daleko od Svete zemlje, nudeći vjernicima mogućnost alternativnog hodočašća u njihove samostane i na križne puteve koje su oko njih osnivali. Daksa predstavlja jedan od ranijih primjera takve prakse u južnoj Europi, a svakako prvi na našoj obali.
Dakako, zbog vjerničkog sadržaja koji je otok reproducirao, na Daksi se posebno obilježavao Veliki Tjedan. Riznica franjevačkog samostana posjedovala je rekvizite za uprizorenje i obilježavanje događaja koji su prethodili Uskrsu. U inventaru sastavljenom prilikom odlaska franjevaca s otoka i prekida stoljetne vjerske povijesti otoka, saznajemo za korištenje „rekvizita za uprizorenje Plača“ (u izvorima se navodi kao scenario per la settimana santa). Također, veliko raspelo Jurja Petrovića, „središnja slika otoka“ kako to djelo naziva Ilija Crijević, prekrivalo se crnom tkaninom na glavnom oltaru samostanske crkve, i otkrivalo na uskršnje misno slavlje. Iako je dobar dio ovih pobožnosti preživio brojna stoljeća i danas se prakticira u crkvama, na Daksi to nažalost nije bio slučaj, sve do ove godine kada je Dubrovačka biskupija obnovila tamošnji križni put. Iako je samostan ruševan, a od opjevanih kapela razasutih po otoku ostali su tek tragovi, taj je potez uspio, barem u mislima povratiti nekadašnju iznimnost ovog otočića.
Važnost tog malenog otoka elafitskog arhipelaga leži u njegovom franjevačkom samostanu ondje osnovanom krajem 13. stoljeća. Uz samostan koji je starim Dubrovčanima bio posebno važan, početkom je 16. stoljeća kreiran najraniji križni put u hrvatskim krajevima te nije pretjerano zaključiti da je rijetko koji otočić opjevan kao Daksa. Početkom 19. stoljeća, dakle nedugo prije ukidanja samostana, Đuro Ferić je spjevao pjesmu „O otoku Daksi“. Nakon divljenja arhipelagu i prirodi u koju je otok uronjen, Ferić navodi sljedeće:
„Znamenit ovdje uzdiže se hram, lijepo opasan s kapelicama na jednakim udaljenostima /
Sveta mjesta također po uzoru na jeruzalemsko sjedište /
Tamo je i sam lik Svevišnjeg i primjerak Groba“.
Dakle, svi ključni elementi koje susrećemo još od početka 16. stoljeća i ovdje su prisutni: kapele, središnja kapela Svetog Groba Kristova, lik Krista na raspelu i sveti krajolik otočića.
Samo nekoliko godina nakon Ferićeve pjesme, otok će, nakon francuskog osvajanja, biti pretvoren u vojno uporište, a kao mjesto vjere živjet će samo u uspomenama Dubrovčana. No, i te su uspomene s vremenom izblijedjele, a dodatno su ih narušili nemili događaji tijekom Drugog svjetskog rata. Potez Dubrovačke biskupije da ove godine obnovi taj drevni običaj važan je događaj. Starim Dubrovčanima koji su u barkama plovili do Dakse, taj otok nije bio samo jedan od brojnih u njihovoj okolini, već kako je to sažeo Ilija Crijević, „mali sveti otok koji hini da je Sveta zemlja“.