Raspelo je u središtu ljudskog iskustva i sve preobražava.

Kada je 1951. po dolasku u Krašić jedna novinarka upitala blaženog Alojzija Stepinca: "Što ćete raditi u Krašiću?", on je jednostavno odgovorio: "Radit ću i trpjeti za Crkvu." To što je rekao, i činio je do posljednjeg daha svoga života, pa je i svoju životnu i kršćansku misiju na kraju i ispunio: živio i je trpio za Boga, za Crkvu, za svoj hrvatski narod. Dok je boravio u Krašiću i Lepoglavi, lomili su ga, progonili i mučili samo da se odrekne križa, da se odrekne Isusa i svoje katoličke vjere, ali nisu ga uspjeli slomiti. Vjera i iskreno pouzdanje u Boga bili su jači od bilo kakvog terora ili mučenja i na kraju su pobijedili.

Dok promatramo križ vidimo istodobno beskrajnu ljubav i beskrajnu patnju. Trpljenje nije dakako predmet naše ljubavi. Zapovijeđeno nam je da ljubimo Boga i našeg bližnjeg kao same sebe. Nije nam zapovijeđeno da ljubimo patnju. Čemu onda patnja?

Između trpljenja i ljubavi tanka granica. Nemoguće je ljubiti ako se ne razumije otajstvo križa. Nemoguće je slijediti Krista u punini ako se ne prihvaća trpljenje. Pozvani smo na različite zadaće i različitim putovima hodočastimo do doma Očeva, pa ipak nijedan od nas nije pošteđen trpljenja. Znak trpljenja urezan je u naše živote od trenutka rođenja sve do smrti.

"Tri su bila glavna otkrića istraživanja - naime, da je 67% onih koji sebe karakteriziraju kao „religiozne“ osporilo svoje vjerovanje u Boga, da je gotovo četvrtina svih ispitanih rekla da ih je pandemija učinila strašljivijima prema smrti, i to oko trećina ispitanih rekla je da je na njihov molitveni život utjecala ova kriza. Impresionirao me znatan broj onih koji su zbog COVID-a imali poteškoća s vjerovanjem u Boga koji ljubi čovjeka. No, mislim da nitko tko pažljivo čita Sveto pismo nikad ne bi mogao zaključiti da je vjera u Boga koji voli nekako nespojiva s patnjom". Donosimo razmišljanje biskupa Roberta Baroona o Božjoj ljubavi i kako je ona spojiva s ljudskom patnjom.

"Ništa nam tako snažno ne krade pozornost na sebe kao bol. Bol produbljuje, pooštruje, mijenja naš odnos sa svijetom.  Kad obolimo, naš svijet više nije isti. Prostor u kojem živimo suzi se i promijeni svoje značenje. Bol nam oduzme prostor životnoga kretanja. Ljudi s kojima smo dijelili posao i život više nisu tu. Nema uigranog ritma posla, odmora, druženja, sporta, spavanja." No ipak, kao vjernici, bol možemo promatrati iz Kristove perspektive i kada trpimo, trpjeti s Njim. Donosimo članak fra Ante Vučkovića objavljen u teološkom časopisu Crkva u svijetu. Člank prenosimo u cijelosti.

Zar nismo stotinu puta pomislili: Čemu sve to što mi proživljavamo? Čemu tolike patnje i bolovi? Tolike žrtve i tolike tragedije? Čemu tolike stiske i tjeskobe? Nemiri i krize? Širenje zla i pobjeda zla? Potiskivanje vjere i trijumf nevjere? Čemu sve to i zašto sve to?

Vlč. Boris Jozić na Youtube kanalu "Pod smokvom" problematizira pitanje patnje i zašto je Bog dopušta. "Bog ne dopušta patnju, već pati zajedno s nama. Isus je stoga supatnik. U svakoj boli, bolesniku Krist nastavlja patiti sa nama. Ista ta patnja dopušta nama da budemo patnici zajedno s Njime". Toliko je želio biti s nama, da nam dopušta da nas naša patnja suobličuje Njemu.

"Prije mnogo godina bila sam u stanju učiniti sve kako bih izbjegla bol i pobjegla od križa. Umjesto da zagrlim križ i prepoznam njegovu ljepotu, bježala sam. Ignorirala sam svoj križ i time je on postajao sve teži", posvjedočila je vjeroučiteljica Elizabeth Estrada.

Rane sv. Pija iz Pietrelcine su se gotovo doslovno suobličile s Kristovim. Dobivši stigme, Otac Pio nam je postao pravo svjedočanstvo kako svoju patnju i bol nositi zajedno s Isusom te kako ljubav preobražava patnju.