Kada je 1951. po dolasku u Krašić jedna novinarka upitala blaženog Alojzija Stepinca: "Što ćete raditi u Krašiću?", on je jednostavno odgovorio: "Radit ću i trpjeti za Crkvu." To što je rekao, i činio je do posljednjeg daha svoga života, pa je i svoju životnu i kršćansku misiju na kraju i ispunio: živio i je trpio za Boga, za Crkvu, za svoj hrvatski narod. Dok je boravio u Krašiću i Lepoglavi, lomili su ga, progonili i mučili samo da se odrekne križa, da se odrekne Isusa i svoje katoličke vjere, ali nisu ga uspjeli slomiti. Vjera i iskreno pouzdanje u Boga bili su jači od bilo kakvog terora ili mučenja i na kraju su pobijedili.

Dok promatramo križ vidimo istodobno beskrajnu ljubav i beskrajnu patnju. Trpljenje nije dakako predmet naše ljubavi. Zapovijeđeno nam je da ljubimo Boga i našeg bližnjeg kao same sebe. Nije nam zapovijeđeno da ljubimo patnju. Čemu onda patnja?

"Tri su bila glavna otkrića istraživanja - naime, da je 67% onih koji sebe karakteriziraju kao „religiozne“ osporilo svoje vjerovanje u Boga, da je gotovo četvrtina svih ispitanih rekla da ih je pandemija učinila strašljivijima prema smrti, i to oko trećina ispitanih rekla je da je na njihov molitveni život utjecala ova kriza. Impresionirao me znatan broj onih koji su zbog COVID-a imali poteškoća s vjerovanjem u Boga koji ljubi čovjeka. No, mislim da nitko tko pažljivo čita Sveto pismo nikad ne bi mogao zaključiti da je vjera u Boga koji voli nekako nespojiva s patnjom". Donosimo razmišljanje biskupa Roberta Baroona o Božjoj ljubavi i kako je ona spojiva s ljudskom patnjom.

"Ništa nam tako snažno ne krade pozornost na sebe kao bol. Bol produbljuje, pooštruje, mijenja naš odnos sa svijetom.  Kad obolimo, naš svijet više nije isti. Prostor u kojem živimo suzi se i promijeni svoje značenje. Bol nam oduzme prostor životnoga kretanja. Ljudi s kojima smo dijelili posao i život više nisu tu. Nema uigranog ritma posla, odmora, druženja, sporta, spavanja." No ipak, kao vjernici, bol možemo promatrati iz Kristove perspektive i kada trpimo, trpjeti s Njim. Donosimo članak fra Ante Vučkovića objavljen u teološkom časopisu Crkva u svijetu. Člank prenosimo u cijelosti.

Zar nismo stotinu puta pomislili: Čemu sve to što mi proživljavamo? Čemu tolike patnje i bolovi? Tolike žrtve i tolike tragedije? Čemu tolike stiske i tjeskobe? Nemiri i krize? Širenje zla i pobjeda zla? Potiskivanje vjere i trijumf nevjere? Čemu sve to i zašto sve to?

Vlč. Boris Jozić na Youtube kanalu "Pod smokvom" problematizira pitanje patnje i zašto je Bog dopušta. "Bog ne dopušta patnju, već pati zajedno s nama. Isus je stoga supatnik. U svakoj boli, bolesniku Krist nastavlja patiti sa nama. Ista ta patnja dopušta nama da budemo patnici zajedno s Njime". Toliko je želio biti s nama, da nam dopušta da nas naša patnja suobličuje Njemu.

"Prije mnogo godina bila sam u stanju učiniti sve kako bih izbjegla bol i pobjegla od križa. Umjesto da zagrlim križ i prepoznam njegovu ljepotu, bježala sam. Ignorirala sam svoj križ i time je on postajao sve teži", posvjedočila je vjeroučiteljica Elizabeth Estrada.

Rane Padre Pija su se gotovo doslovno suobličile s Kristovim. Dobivši stigme, Padre Pio nam je postao pravo svjedočanstvo kako svoju patnju i bol nositi zajedno s Isusom te kako ljubav preobražava patnju.

"Vrag nas kroz patnju želi isprovocirati da se okrenemo od Boga. Međutim, vidimo da postoje neki koji se, upravo suprotno, kroz patnju suobličuju Kristu kojega se u patnji najdublje može spoznati. Patnja, dakle, ima smisao, ona nas posvećuje. Hrvatska kao država i danas pati jer ne uspijeva srediti svoje društvo, ali s druge strane sve više postaje centar duhovnih zbivanja među mladima. Razlog tome možda upravo možemo vidjeti u trpljenima koje je hrvatski narod prošao kroz čitavu svoju povijest", istaknuo je p. Ike Mandurić na susretu Hrvatskoga nadzemlja temu "Žrtva – spas za nas?".

Alison Davis je osoba koja je proživjela bol, tugu, patnju, pa i želju za prekidom života, ali je spas pronašla u vjeri te je tijekom svoga života bila primjer svega što je navedeno u pismu Kongregacije za nauk vjere "Samaritanus bonus”, objavljenom u utorak 22. rujna, a u kojem se ističe da su eutanazija i potpomognuto samoubojstvo i dalje etički zabranjeni.