Sigurno se svaka osoba susrela s ovim pitanjem: “Kako da ispovjedim ovaj grijeh kada me je sram što će svećenik misliti i reći?”

U propovijedi održanoj na Uzašašće, sveti Lav Veliki (oko 400. – 461. po Kr.) gorljivo je podsjetio svoju publiku da je „naša jadna ljudska narav uznesena u Kristu iznad svih nebeskih četa, iznad svih redova anđela , preko najviših nebeskih sila do samog prijestolja Boga Oca”.

“Bog stvara ni iz čega. Divno kažeš. Da, doduše, ali on čini ono što je još divnije: od grješnika stvara svece”. Kristov način opraštanja jedinstven je jer On doista tjera grijehe tako da pokajnik može nastaviti svoj život slobodan od ljage grijeha koja bi ga inače ometala.

Slavimo svetkovinu Božjeg milosrđa, koju je 2000. godine blagdanom cijele Crkve proglasio sv. Ivan Pavao II. Ovaj blagdan slavi se u nedjelju nakon Uskrsa, a promovirala ga je poljska redovnica, sv. Faustina Kowalska. Što je uopće "milosrđe" i kakve to veze ima s uskrsnim vremenom?

Sotona nikoga ne napada izravno, nego izvrće Božje riječi i u čovjekovo srce sije sumnju u Boga. Može li se i kako čovjek oduprijeti zlu, grijehu i napasti bila je tema HKR-ove emisije "Pod križem" koju je 28. ožujka vodio župnik župe sv. Josipa u zagrebačkim Gajnicama vlč. Branimir Budinski.

Fra Zvjezdan Linić je u jednom tekstu još 1976. godine pojasnio različite oblike pokore kroz povijest, a to može biti i izvrsna pouka i priprava za ovo predivno vrijeme korizme.

Kada se otvorim Duhu Svetomu, ja sam sposoban ući u iskustvo ljubavi koja se opet očituje na razne načine. Prvi i najvažniji način je imati iskustvo da sam ljubljen, ne da ja ljubim, nego imam iskustvo da sam ja ljubljen, da mene Bog ljubi.

Svaki grijeh koji počinim mišlju, riječju ili djelom pretvara se u prtljagu koju nosim sa sobom. Kako se ta težina nakuplja, počinjem osjećati suhoću u svom molitvenom životu. "Ispovijed je čin poštenja i hrabrosti - čin povjeravanja sebe, iznad grijeha, milosrđu Boga koji voli i oprašta", rekao je sv. Franjo Saleški.

Bojali su se Božjeg svjetla jer su bili goli, jer su vidjeli sebe u prodornom svjetlu onakvima kakvi su stvarno bili, kakvi su sada postali; i stoga im je Božja prisutnost, koja je do sada bila izvor njihove radosti, bila bolna. No Bog je i tada, kao i kroz cijelu povijest djelovao stavom najnježnijeg Očinstva.

U sakramentu pokore katolici su dužni ispovjediti teške (smrtne) grijehe u vrsti i broju od posljednje ispovijedi. Ako niste sigurni u broj, procjena je prihvatljiva.