Što danas prihvaćati i davati kao pokoru? Kakve tu mogućnosti postoje? Što bi bilo djelotvornije i pametnije? Što je nekada, a što danas, predstavlja okosnicu pokorničke prakse? U tom pogledu stoji pred nama, izgleda, široko netaknuto polje koje je nekako, do danas, blokirano izvjesnom ustaljenom praksom linije manjeg otpora: pokora se naprosto poistovjetila s recitacijom izvjesnih molitava, najčešće Očenaša. To je najjednostavniji izlaz, kako sa strane svećenika kao predstavnika Crkve, tako i gledajući na pokornika i njegove mogućnosti, pojašnjava dr. sc. fra Zvjezdan Linić u članku objavljenom u Bogoslovskoj smotri davne 1976. godine.

No, nije li se time blokiralo puno toga, što bi trebalo biti vidljivo i prisutno u sakramentalnom procesu? Nije li možda upravo zbog toga sakrament pokore postao mnogima nestvaran, bespredmetan, gotovo naivan? Ono što bi u redovitim kršćanskim shvaćanjima trebala biti radost (molitva), dobiva masku kazne, zadovoljštine, a da se u isto vrijeme time nikako ne mogu probuditi osjećaji da se stvarno nečemu zadovoljilo i da se iza toga stvarno krije neki znak pozitivnog rasta i boljih perspektiva za kršćanski život pokornika.

Nije li možda upravo zbog toga sakrament pokore postao mnogima nestvaran, bespredmetan, gotovo naivan?

Pokora danas

U rječnik naše pokorničke prakse jako se uvriježila riječ zadovoljština. Ona odgovara našem trgovačkom karakteru, i nije čudo da smo zbog toga upravo mi danas pred poteškoćom da shvatimo svu znakovitost tog čina pokore…

Zadovoljština za koga? Je li to upućeno Bogu, koji bi konačno bio zadovoljan što mi trpimo? Ili je to zadovoljština u vidu našeg duga? A može li se uopće govoriti nekim rječnikom isplaćivanja duga u okviru tog svemira ljubavi, koji bi se u tom sakramentu htio objaviti? Konačno, tko daje zadovoljštinu? Je li kršćanski govoriti ispred križa raspetoga Boga o isplaćivanju odrješenjem?

Odrješenje nikada nije jeftino. Ali upravo se zato s njime ne nagađa. Odrješenje je besplatno ponuđeno.

Zato se u novoj pokorničkoj praksi napustilo tarifnu pokoru: bilo je teško, gotovo nezamislivo vjerovati da se Božje oproštenje može kupiti. Međutim, upali smo u drugu krajnost. Za pokoru dijelimo, odnosno primamo, minimum nekakve molitvice, koji Očenaš, Zdravomariju ili nešto drugo. Ali gotovo redovito naše se pokore zaustavljaju na takvim molitvicama. I opet se nalazimo pred nepoznavanjem ili čak nepriznavanjem ljubavi Božje, smrti i muke Kristove.

Pravednički odnos s Bogom

Općenito govoreći, nalazimo se danas u slijepoj ulici. Ako pokorom zarežemo duboko (usporedi antiknu i tarifnu pokoru), dobivamo dojam da smo izravnali račune s Bogom; no nekako olako dobivamo taj isti dojam i minimalnim pokorama današnje prakse, gdje osjećamo da nam taj dio sakramentalne prakse najmanje znači.

Pokoru se smatra u vidu neke uspostave moralne nevinosti kojoj težimo. Takva slika zadovoljštine koja bi bila jednaka kazni pretpostavlja mogućnost s naše strane da nadoknadimo osobnim nastojanjem, ili nekim izvorom koji je došao odozgo, grijehom izgubljenu energiju. Zamišljamo da grešku možemo ispraviti kao što popravljamo neki pokvaren predmet. To je idolatrijska kušnja – shvaćati sebe ciljem svojih vlastitih čina, posjedovateljem svoje svetosti, gdje bi Božja milost trebala služiti našim planovima. Upravo tu leži temelj beznađa i očaja mnogih kršćana, kad ustanove ispraznost i uzaludnost vlastitih napora i mrmljaju: “Ispovijed ništa ne mijenja, isti sam kao i prije.”

Zato bi pokora-zadovoljština trebala biti na nekom drugom planu. Ona bi morala biti simbolična, znak pun unutrašnjeg sadržaja i značenja koji bi govorio o nama da smo drugačiji nego li što smo se očitovali u grijehu. Pokorom bi se trebalo započeti novi proces, gdje se grijeh ne zaboravlja, nego se integrira u stvarnost oproštenja. Simbolični čini označili bi svoju odnosnost u moralnom dinamizmu na drugu stvarnost, a ne na sam grijeh.

Smisao pokore i zadovoljštine

Zadovoljština nije ispravljanje u pravom smislu riječi, premda u slučaju kakve nepravde prema drugome i to treba uključiti. Zadovoljština je daleko više spoznaja nestabilnosti puta gdje vjernost još uvijek nije snaga koju se posjeduje, nego iščekivanje i želja. U tom se smislu možemo sjetiti i pokore u prvim stoljećima Crkve koja se odnosila na iščekivanje u miru dolaska Gospodnjega koje neposredno predstoji. Tako svaka zadovoljština biva zapravo otvorenošću i iščekivanjem. Ona simbolizira da niti grijeh niti milost nisu za čovjeka samog posjedovana stvarnost, nego da to ima svoju stalnost jedino u funkciji onog spasenja i života koji dolazi od Boga.

Pokora, dakle, mora biti stvarni znak nevidljive stvarnosti. Sakrament pokore nije igra kompenzacije između ponuda raskajanog pokornika i zahtjeva božanske pravde. Taj sakrament susret je dviju ljubavi: dirljive ljubavi Oca koji oprašta, a da uopće ne misli na kaznu, kao i ljubavi početničke, oklijevajuće, posredne, ali istinite, u srcu raskajanog sina. Pokora stoga treba biti u isto vrijeme jako blaga – da označi blagost Milosrđa, ali isto tako ne smije biti smiješna. To nije komično što nas Bog toliko ljubi.

Svaka zadovoljština je zapravo otvorenost i iščekivanje.

Trostruka simbolika pokore

Konkretno, pokora u svojoj malenosti treba biti znakom triju velikih stvarnosti:

– milosrđa Božjeg koje besplatno širi svoje ruke, ma što se dogodilo;

– moga sjedinjenja s Isusom Kristom koji je izbrisao zadužnicu, pribivši je na križ (usp. Kol 2,14);

– moga zajedništva s Crkvom svetih.

U tom sklopu sigurno da i najmanja pokora, poput recitiranja neke molitvice, može puno značiti, posebno ako se sakramentalno shvati i posebnom pažnjom ostvari. A smišljeno moljenje osnovne kršćanske molitve Očenaša moglo bi jako puno inspirirati pokornika na transformaciju koju od nas očekuje Onaj koji otpušta dugove naše…