Važno je da otkrivamo putove mira, da koračamo stazama mira, ali zapamtimo da je potpuni mir dar Božji koji se ostvaruje tek u nebeskom Jeruzalemu.

U propovijedi održanoj na Uzašašće, sveti Lav Veliki (oko 400. – 461. po Kr.) gorljivo je podsjetio svoju publiku da je „naša jadna ljudska narav uznesena u Kristu iznad svih nebeskih četa, iznad svih redova anđela , preko najviših nebeskih sila do samog prijestolja Boga Oca”.

Danas započinje devetnica Duhu Svetomu. Molitvu devetnice Duhu Svetomu možemo moliti na nakane Svete Crkve i na vlastite nakane, napose za milost darova Duha Svetoga: mudrosti, razuma, savjeta, jakosti, znanja, pobožnosti i straha Božjega.

Naša pamet je poput mlina: ono što stavimo prvo u njega, to se melje cijeli dan (Ivan Kasijan). Zato na početku dana stavljajmo u svoj um zrna dobrih (Božjih) misli i riječi, da ne bi đavao ubacivao svoj kukolj.

Duh Sveti puni naša usta besjedom da izgrađujemo Crkvu, grad Božji koji je utemeljen na Božjoj ljubavi koja ide do zaborava i prezira sebe, za razliku o grada Babilona koji je utemeljen na ljubavi prema sebi koja ide sve do prezira Boga.

Ponekad, nakon ispunjenih svih preduvjeta i ustrajne molitve nema ozdravljenja. To ne znači da smo slabe vjere ili da nas Bog ne voli. Ponekad je bolest „trn u tijelu” koji Bog ne uklanja zbog našega dobra (usp. 2 Kor 12,9). Ako nas molitva ne ozdravi, ona će nas svakako duhovno okrijepiti i ojačati da lakše nosimo svoj križ i da imamo više milosrđa i sućuti prema bolesnicima koji trpe više od nas.

Kada se otvorim Duhu Svetomu, ja sam sposoban ući u iskustvo ljubavi koja se opet očituje na razne načine. Prvi i najvažniji način je imati iskustvo da sam ljubljen, ne da ja ljubim, nego imam iskustvo da sam ja ljubljen, da mene Bog ljubi.

Nada nas vodi u konačnu puninu, vječno slavlje, vječno blaženstvo.

Ali, da bismo mogli širiti Kristov miomiris, moramo „razbiti alabastrenu posudu” (usp. Iv 12,3). Zatvorena posuda s miomirisom ne širi miris. Posuda je, zapravo, naša narav,  naše „ja”, naš intelektualizam. „Razbiti posudu” znači predati se potpuno Bogu, biti poslušan do smrti, poput Isusa. Bez ljubavi, žrtve i molitve, duhovno pomazanje i darovi Duha, ostaju u nama neplodni. Zato molimo da se sila Duha spusti na nas, da nas mekša, mijesi, oblikuje na sliku Kristovu.

Duh je stalno prisutan u Crkvi da je vodi (po službama), da je posvećuje (po sakramentima) i izgrađuje i pomlađuje (po karizmama). Karizma i institucija su dva kraka jednoga križa koje Duh spaja. Bez institucije karizme vode u nered, a bez karizmi institucije gube živost i pokretljivost.