Jedan moj prijatelj katolik jednom je rekao o malom putu svete Terezije iz Lisieuxa: “Sjajno je biti malen – ako to možeš učiniti.” Po malodušnosti iza njegovih očiju mogla sam reći da misli da ne može. Iako sam pronašla mnogo utjehe čitajući spise svete Terezije, također sam iskusila sličnu malodušnost, piše Melissa Dalimata s portala Catholic Exchange.

Sveta Terezija je govorila o dizalu, Isusovim rukama, koje će je uzdići do svetosti, budući da se sama nije mogla popeti strmim stubištem savršenstva. Treba samo djelovati s potpunim odricanjem i bezgraničnim povjerenjem, i Isus bi je uzdigao do vrhova svetosti. Ali baš te riječi činile su mi se kao još jedno strmo stubište. Gospodin zna, moje pouzdanje i napuštenost često su sve samo ne bezgranični i potpuni. Znala sam da trebam ustrajno činiti mala djela ljubavi i povjerenja, ali hoću li biti dovoljno uporna? Ili ću nastaviti skretati s puta i hodati u obeshrabrenoj prosječnosti?

Jednog sam dana u mislima vagala ovu zagonetku – jasno se sjećam da sam se vozila biciklom kući s mise – i iznenada su mi pale napamet Isusove riječi na križu: „Oče, u tvoje ruke predajem duh svoj.” U trenutku sam shvatila da je Isus za mene već učinio savršeni čin povjerenja i samoprepuštanja. Da, nisam sposobna imati savršeno povjerenje u Božju ljubav, ali Isusovo srce je potpuno povjerenje u Oca, i on može živjeti svoje povjerenje u meni. Mogu se osloniti na njegovo povjerenje u Oca, a ne na svoje. Meni je to bilo dovoljno. Ako je Isus učinio svojima moja iskušenja protiv povjerenja, koja se čuju u vapaju: “Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?” onda mogu učiniti svojim vlastitim njegov čin povjerenja, izražen u njegovom drugom poviku, “Oče, u tvoje ruke predajem svoj duh.”

Sveta Terezija je u svojoj autobiografiji napisala da je svetost “raspoloženje srca koje nas čini poniznima i malenima u Božjem naručju, svjesnima svoje slabosti i sigurnima – na najodvažniji način – u njegovu očinsku dobrotu”. Drugim riječima, svetost počiva poput malog djeteta u Božjem očinskom naručju. Ali također je prepoznala da njezini vlastiti napori da postane sveta nisu bili ništa. Stoga je zavapila Bogu: “Preklinjem te . . . budi moja Svetost!” Odakle joj, dakle, povjerenje u Božju dobrotu – njezinu svetost – osim od samoga Boga? Od koga je primila svoj djetinji duh, ako ne od samoga Krista?

Isus je taj od koga je sveta Terezija naučila biti odvažna, samouvjerena, ponizna i puna povjerenja.

U odnosu na nas, Isus je Kralj kraljeva, ali u odnosu na svog Oca, on je dijete od povjerenja. U svojoj božanskoj naravi, Sin je jednak Ocu u svakom pogledu, ali on vječno prima svoje Biće od Oca. Njegov ljudski život izražava tu stvarnost: “Amen, amen, kažem vam, Sin ne može ništa činiti sam od sebe, nego samo ono što vidi da Otac čini. . . Jer Otac ljubi Sina i pokazuje mu sve što sam čini. . . Ne tražim svoju volju, nego volju onoga koji me posla.” (Ivan 5,19-30)

Na početku Isusove službe, Otac je promatračima obznanio ono što je Isus morao znati svakog trenutka svog života – da je on ljubljeni Sin. Na Lazarovu grobu on moli: “Oče, zahvaljujem ti što si me uslišao.” (Ivan 11,41-42) Kada je uvijek iznova poučavao svoje učenike da Boga vide kao oca punog ljubavi koji brine za njihove potrebe, govorio je iz iskustva. S obzirom na to samopouzdanje, mogao je ostati vrlo nizak u očima svijeta. Kleknuo je da opere noge svojim apostolima; dopustio je da bude silom odveden kad je Otac mogao poslati legije anđela da spriječe njegovo uhićenje; otvorio je ruke ruglu i sramoti na križu; ušao je u smrt poput djeteta koje pada ocu u naručje. On je taj od koga je sveta Terezija naučila biti odvažna, samouvjerena, ponizna i puna povjerenja.

U želji da podloži svoju volju Božjoj, Terezija je znala da to ne može učiniti sama. Stoga je tražila da je pokreće vodstvo Duha Svetoga.

Nedostatak povjerenja u Božje očinstvo mogao bi se nazvati iskonskim grijehom. Mislimo li da Isus očekuje da nadvladamo taj grijeh vlastitim naporima? Nemoguće je. Ali Isus je već učinio savršeni čin samopouzdanog predanja Ocu i šalje Duha Svetoga, duha posinjenja, u naša srca kako bismo se ponovno rodili kao djeca Božja i mogli klicati: “Abba! Oče!” Mali put, s naglaskom na žrtvovanju svoje volje Bogu u najmanjim okolnostima, put je poslušnosti Duhu Svetome, duhu sinovstva.

Mnogo je primjera u autobiografiji Svete Terezije koja je tražila milosti koje su joj bile potrebne u određenom trenutku: za prave riječi koje bi nekome rekla, za snagu dok se borila s kušnjom, za vodstvo dok je pisala svoju priču. U želji da podloži svoju volju Božjoj, znala je da to ne može učiniti sama. Stoga je tražila da je pokreće vodstvo Duha Svetoga. Čineći to, preobražena je na Kristovu sliku, čiju ljudsku narav neprestano, savršeno vodi Duh Sveti.

Postoji mnogo stvari koje možemo učiniti kako bismo surađivali s djelovanjem Duha Svetoga i kako bismo rasli u povjerenju. Evo nekoliko. Kao prvo, možemo redovito provoditi vrijeme čitajući Evanđelja. Ako neko vrijeme nismo pročitali cijelo Evanđelje, trebali bismo to učiniti. Možemo se zadržati na istim prizorima koji su nadahnuli svetu Tereziju, kao što su prispodobe o izgubljenom sinu i izgubljenoj ovci, te priče o Samarijanki na zdencu i Mariji Magdaleni.

Drugo, svaki put kad se pričestimo (ili duhovno pričestimo) možemo uputiti molbu da podijelimo Isusovo povjerenje u Božju očinsku providnost. Treće, možemo osluškivati ​​najdraže želje u našem duhovnom životu (želje koje bi nam moglo biti neugodno podijeliti s drugima, toliko iznad našeg trenutnog stanja svetosti koliko se čine) i započeti redovito zahvaljivati ​​Bogu unaprijed za njihovo ispunjenje. Jer “što god zamolite u molitvi, vjerujte da ćete dobiti, i hoćete” i “ako vi, iako zli, znate dobrim darovima darivati svoju djeci, koliko će više Otac nebeski dati Duha Svetoga oni koji ga zaištu?” (Marko 11,24; Luka 11,13) Cijelo to vrijeme možemo gledati Isusa na križu i znati da samo sudjelujemo u njegovim savršenim djelima povjerenja, u njegovoj svetosti.