Božji poziv

Život u braku i obitelji prema Božjem planu traži i podložnost kao sastavni dio puta svetosti. Obitelj je temeljni i najrašireniji Božji poziv za ogromnu većinu vjernika u kojem trebaju pronaći svoje ostvarenje i postići vječno spasenje.

Obitelj mora biti prioritet kojem je sve drugo podređeno: i posao i studij i karijera i mjesto stanovanja.

Danas su pak stvari izokrenute pa se nametnulo uvjerenje da je život u svijetu izvan obitelji jedino ostvarenje te da svatko treba misliti samo na sebe. U takvom naopakom shvaćanju obitelj je tek privremeni dodatak, ostatak prošlosti i nepotreban teret koji treba zaobilaziti. U konačnici, posao je najvažniji i sebi podređuje sve ostalo.

Za privatni život potrošačko društvo umjesto obitelji nudi nadomjestak u takozvanoj zabavi čiji je sastavni dio i brzo mijenjanje veza.

U skladu s time odgaja se ljude da budu podijeljene osobe. S jedne strane savjesni radnici koji se na poslu rukovode razumom i voljom, a u privatnom životu da budu nezrele pubertetlije koje se povode samo za osjećajima. Takve osobe, kojih je nažalost sve više, ako se uopće odluče na brak, ne shvaćaju i ne prihvaćaju svoju ulogu u obitelji, ne preuzimaju odgovornost, ne uspijevaju nadići svoju sebičnost i darivati se drugima.

Foto: Pexels

Služenje

Podložnost je stanje onoga koji se nalazi pod nečijom vlasti, podčinjava mu se. Priznaje mu vlast i dragovoljno se njoj podvrgava iz uvjerenja bez ikakve prisile. Kao svjesni i slobodni izbor u skladu je s dostojanstvom čovjeka i bitno je različita od pokornosti roba kojemu je njegovo stanje silom nametnuto.

Svi smo nekom podređeni bilo da se radi o vlastima, nadređenima ili starijima u obitelji. No podložnost je više od toga jer prihvaća podređenost i pretvara je u krepost poslušnosti Bogu čija se volja očituje u legitimnim traženjima ljudskih autoriteta.

Podložnost ne znači slagati se u svemu s drugim niti odreći se korištenja svoga razuma.

Ne znači ne pokušati savjetovati ili utjecati na drugoga ili živjeti i djelovati u strahu. Podložnost nije ni stavljanje volje drugoga ispred volje Božje.

Pravu podložnost Isus pokazuje svojim primjerom i naukom.

Apostolima koji i pred navještajima muke ostaju usredotočeni na to tko će među njima biti prvi Isus kaže: „Ako tko želi biti prvi neka bude od svih posljednji, i svima poslužitelj!“ (Mk 9, 30). Daje im praktičnu pouku za nasljedovanje kada im pere noge na posljednjoj večeri što je bio jedan od najnižih poslova koji su činili sluge i robovi (Iv 13, 12 – 17). A uz to im ostavlja uzor trideset godina svoga skrovita života u kojima je bio podložan Josipu i Mariji (Lk 2, 51).

Sukladno Kristovu nauku vjernici se ne trebaju natjecati tko će imati bolji položaj, nego tko će bolje služiti iz ljubavi prema Bogu i bližnjemu.

Kad bismo tako činili, većina naših problema u međuljudskim odnosima bi nestala.

Doista, glavni čimbenik remećenja odnosa je povrijeđena taština jer osoba doživljava da je bila umanjena u važnosti i tako ponižena.

Varijanta na istu temu je zavist, ako je drugi u nečemu bolji, i ljubomora na tuđe dobro. Velika moć kreposne podložnosti ogleda se u činjenici da je ona bila jedan od čimbenika kojim je kršćanstvo uspjelo ukinuti robovlasništvo.

Uzajamnost

Uzajamna podložnost izgleda proturječno i neostvarivo jer je obično jedan u većoj poziciji od drugoga sukladno naravnom hijerarhijskom poretku.

Ovakva podložnost ukazuje na jednako dostojanstvo muža i žene u braku koje se nadovezuje na ono Pavlovo: „Nema više: Židov – Grk! Nema više: rob – slobodnjak! Nema više: muško – žensko! Svi ste vi Jedan u Kristu Isusu!“ (Gal 3, 28).

U Kristu se ukida bilo kakva nejednakost i diskriminacija: nacionalna, klasna i spolna.

Vjera ne smije biti izlika za omalovažavanje žena a uzvisivanje muškaraca ili obrnuto.

Jednako tako uzajamna podložnost ukazuje na potrebu uvažavanja komplementarnosti muža i žene koji u braku imaju različite uloge, sposobnosti i područja djelovanja.

Bit odnosno glavna poruka je ista za oboje da se podlože jedno drugome, odnosno da umru sebi što se posebno primjenjuje u odupiranju želji da sve kontroliramo i budemo glavni.

Najbolje ostvarenje uzajamnosti imamo u Svetoj obitelji u kojoj se isprepliće skladno međusobna podložnost Isusa, Marije i Josipa.

Podložiti se znači biti svjestan svojih sposobnosti, darova i s njima povezanom moći te izabrati ne zloupotrebljavati ih i koristiti ih dobro.

Veću tjelesnu snagu muškarac neće koristiti da nadjača svoju ženu, nego da je štiti i pomaže joj. Bolje razumijevanje međuljudskih odnosa žena neće koristiti za manipulaciju mužem, već da ga osnaži i pomogne mu da bude što bolji u vođenju obitelji i služenju u svijetu i Crkvi. Međusobno služenje ispunjava radošću jer proizlazi i izgrađuje ljubav.

Foto: Pexels

Uspjeh

Svijet umjesto podložnosti nudi uspjeh koji se predstavlja kao potvrđivanje sebe, a u stvari se svodi na uzdizanje iznad drugih. U tome je uključeno podređivanje drugih sebi jer što mi više ljudi služi to bolje. Tako se završava opet u neizravnom opetovanju pobunjeničkoga usklika palog anđela: Neću služiti!

Prava istina je da se tada više ne služi Bogu, ali se služi svijetu koji je daleko zahtjevniji i nudi samo kratkotrajna i prividna zadovoljstva. Svjetovni se uspjeh svodi na izrabljujući i iscrpljujući rad motiviran strahom za egzistenciju i egoizmom koji se hrani častima, slavom, novcem i užitkom.

Kršćanski uspjeh ostvaruje se u služenju.

Kršćanski uspjeh se pak sastoji u požrtvovnom i spokojnom služenju bližnjemu, prvenstveno u obitelji, motiviranom ljubavlju i altruizmom koji se očituje u nesebičnosti i traženju tuđe sreće.

Duhovni napredak na koji nas Bog zove je neusporedivo važniji od materijalnoga u kojem se zgrće „blago na zemlji“ jer donosi „život u izobilju“ (Iv 10, 10) i nadasve njime se zgrče „sebi blago na nebu“ (Mt 6, 19 – 20).

Preko življenja kreposti, među kojima je podložnost jedna od najkorisnijih, čovjek surađuje s milošću u svom duhovnom rastu.

Tako je upravo Isusova podložnost Josipu i Mariju bila jedan od važnih čimbenika koji je pogodovao njegovu ljudskom napredovanju „u mudrosti, dobi i milosti kod Boga i ljudi“ (Lk 2, 51 52).

U strahu Kristovu

Na koncu od kršćana se traži da njihova uzajamna podložnost ne bude bilo kakva, nego da se vrši u strahu Kristovu. Kako je uopće spojiv strah s Kristom koji je ljubav? Sjetimo se da je on Bog kojemu pripada najveće poštovanje moguće i zato je strah Božji dobar jer nas čuva, ako zakaže ljubav, da vrijeđamo Boga grijehom. Kristu je uz to pridržan i sud nad svakim čovjekom nakon smrti i nad cijelim čovječanstvom na kraju svijeta.

Ne može se živjeti kršćanski brak bilo kako, nego kao otajstvo prema kojemu se ophodimo kao sa svetim što on i jest jer je sakrament.

Zato tu dolazi do izražaja i strahopoštovanje koje čuva od banaliziranja i grijeha te štiti i promiče ljubav.

Bogobojaznost osim na sveti način življenja međusobnih odnosa ukazuje i na važnost motiva da se ne svede samo na supružničku ljubav, nego da bude radi Krista da bi se nadnaravna ljubav nadograđivala na naravnu. Bitno je također da podložnost u strahu Kristovu upućuje na potrebu da se, preko duhovnoga života, uzajamni odnosi razvijaju po Kristu, odnosno da se aktivno računa na njegovu pomoć koja osposobljava za međusobnu savršenu ljubav.

Izvor: Svjetlo riječi