Bog će i tebe kušati kao svetog Ignacija, kušat će te tvojim oružjem, tvojim idejama, tvojim snovima i zanosima, a ti upravo tada moraš pokazati svoju vjernost, svoju odanost Bogu, a ne mijenjati druge samo da tebi bude lakše i ugodnije.

I ti ćeš, kao sveti Franjo Ksaverski, pokušavati za Krista osvojiti druge živote i druge države, a možda nećeš uspjeti; i ti ćeš možda umrijeti na pragovima neosvojenih snova i neostvarenih želja, ali, prijatelju, ne brini!

Bit ćeš svet, kršćanine, samo ako se hraniš Kristom. Upamti: bez Kristova Tijela nema svetosti!

Euripid je s pravom davno rekao da prijatelj pokazuje svoju ljubav u vremenima nevolje, a ne sreće jer upravo u teškim i bolnim situacijama čovjek shvati tko su mu pravi i iskreni prijatelji. Stoga svatko želi imati prijatelje, odnosno ljude na koje se može svakodnevno osloniti, ljude koji su njegova snaga.

Zašto je čovjek postao toliko nečovječan, toliko nehuman?! Biće koje je trebalo biti vrhunac Božjeg stvaranja sve više gubi svoj prvotni sjaj. Svijet se počeo bojati nas ljudi.

Sveti župnik arški Ivan Maria Vianney, suviše umoran od svih tih ljudi koji se nisu htjeli obratiti, poželio je napustiti Ars. Jedne noći pobjegao je iz župe s namjerom da se nikad više u nju ne vrati. U rukama je nosio samo molitvenik. I dok je putovao, na jednom raskrižju opazio je raspelo...

Pariški nadbiskup i kardinal Katoličke crkve Pierre Veuillot obolio je. Liječnici su mu dijagnosticirali najteži oblik karcinoma. Strašna i neizlječiva bolest naglo poput vatre ulazi na vrata kardinalova života i nemilosrdno „guta“ njegovo tijelo.

Nama trebaju radosne i Božje riječi. Gladni smo Božje riječi. Zato, prijatelju, od danas budi glasnik radosti! Odveć je i previše glasnika tjeskobe i beznađa. Itekako nam trebaju glasnici nade i ohrabrenja…

Čitamo u 103. Psalmu: „Dani su čovjekovi kao sijeno, cvate ko cvijetak na njivi; jedva ga dotakne vjetar, i već ga nema, ne pamti ga više ni mjesto njegovo.“ Jedino što imaš je ovo danas, imaš samo sadašnji trenutak da živiš u skladu s Božjim zapovijedima.

Zanimljiva anegdota veže se uz Malu Tereziju. Pojedine su sestre u samostanu bile zavidne zbog njezine dobrote i poniznosti. Nikad se zbog toga nije tužila poglavarici, sve je strpljivo podnosila. Jednoga dana, prilikom pranja rublja, jedna ju je zavidna sestra polila prljavom vodom...