Sveti Bernard je na koncu pobijedio i tako svoju braću privukao Kristu. To je upravo i najvažnija zadaća svakog kršćanina. Dužni smo ljude privoditi k Bogu; kršćanin se ne smije zaljubiti u ovaj prolazni svijet. Nažalost, mnogi su kršćani dobrano zavoljeli ovaj svijet. Borimo se stoga neumorno za duše, jer previše je dúšā u svijetu, a trebamo ih sve dovesti k Bogu – vječnoj Ljubavi.

Sveta Mala Terezija nije bila sposobna činiti velike pokore ni mrtviti svoje tijelo. Odveć je bila slaba i nemoćna. U njezinom životu nije bilo takozvanih velikih pokora ni žrtava. Nije se bacala u trnje kao sveti Franjo Asiški, niti je kao sveti Ivan Kapistran tjednima neumorno postila. Sama priznaje da nije bila za to sposobna. Ali što je onda toliko razlikuje od drugih svetaca?

Nemoj nikada sumnjati da ti je Bog oprostio. Bog uvijek oprašta ako se od srca pokaješ. Odlučujući trenutak u životu svetog Franje Asiškoga dogodio se kada se povukao u samoću i kada je kroz molitvu shvatio posebnu snagu i milost Božjeg oproštenja. Franjo je tek tada mogao rasti jer je uvidio da ga ništa ne veže za prošlost, pa ni najmanji grijeh. Spoznavši to, nikad se više nije osvrćao na prošlost i mogao je rasti u slobodi kao rijetko koji čovjek.

Dok smo kao djeca čitali ili slušali razne priče o kraljevima, svatko je zasigurno barem jednom poželio biti kralj. No, čovjek uistinu može biti kralj; čak može imati i vlastite podanike. Ali to kraljevstvo ne nalazi se negdje daleko, ti podanici, vjerovali ili ne, uopće nisu ljudi. Pitate se kako je to moguće?! Odgovor se krije u idućoj priči.

Čovjek se nikad ne smije pomiriti s grijehom. Nijedan se grijeh ne može lako probaviti, jer grijeh predstavlja gorčinu; grijeh je otrov.

Mnogi mole, a misli im lutaju različitim adresama ovoga svijeta; dok mole, srce im je okupirano samo vlastitim brigama. To zapravo i nije molitva, to je puko nabrajanje vlastitih želja.

Svatko se od nas katkada želi svidjeti drugima. Čovjek čini sve da se drugima dopadne i da poraste u njihovim očima.

Kada je 1951. po dolasku u Krašić jedna novinarka upitala blaženog Alojzija Stepinca: "Što ćete raditi u Krašiću?", on je jednostavno odgovorio: "Radit ću i trpjeti za Crkvu." To što je rekao, i činio je do posljednjeg daha svoga života, pa je i svoju životnu i kršćansku misiju na kraju i ispunio: živio i je trpio za Boga, za Crkvu, za svoj hrvatski narod. Dok je boravio u Krašiću i Lepoglavi, lomili su ga, progonili i mučili samo da se odrekne križa, da se odrekne Isusa i svoje katoličke vjere, ali nisu ga uspjeli slomiti. Vjera i iskreno pouzdanje u Boga bili su jači od bilo kakvog terora ili mučenja i na kraju su pobijedili.

Sveti Ignacije Antiohijski, biskup i mučenik, svakodnevno je svojim usnama izgovarao ovu kratku molitvu: „Isuse, moja Ljubavi!“ Kad su mu krvnici zabranili da izgovara to ime i tu molitvu, on im je odgovorio: „Dok živim, ovo ime neće ostaviti mojih usana; pa ako me i ubijete, to ćete ime ušutkati na mojim usnama, ali iz moga srca ni tada nećete iščupati ime Isus.“

Svi ste zasigurno čuli priču kako je sveti Toma Akvinski puno pisao, no kada mu je Gospodin u jednom trenutku pokazao uzvišenost neba i otajstva, on je zamuknuo; jednostavno je utihnuo. Najednom je prestao pisati; čak je potonuo i u samoću. Kad su ga subraća pitala zašto više ne piše, on je jednostavno odgovorio: „Sve je to slama!“