PROVJERAVAMO: Je li eutanazija moralno prihvatljiva Katoličkoj Crkvi?

Biskup belgijskog Antwerpena Johan Bonny u nedavnom je intervjuu za La Libre kazao da ne vjeruje da je eutanazija „po sebi zla“.

Njegov razgovor u kojem je kazao da je pogled na eutanaziju kao na intrinzično zlo „previše jednostavan“ te da „ne ostavlja mjesta za razlučivanje“, prenosi CNA. Još su neki hrvatski mediji prenijeli njegov stav: Belgijski biskup izrazio stav da eutanazija nije ‘zlo po sebi’, to je suprotno onome što Crkva tvrdi; Belgijski biskup podržava eutanaziju u određenim okolnostima.

Belgijski biskup Johan Bonny posebno je istaknuo: „Filozofija me je naučila da se nikad ne zadovoljavam generičkim crno-bijelim odgovorima. Sva pitanja zaslužuju odgovore prilagođene situaciji: moralni sud uvijek mora biti izrečen u skladu s konkretnom situacijom, kulturom, okolnostima, kontekstom.“

Nadodao je da se uvijek treba protiviti želji za prekidom života, te naglasio: „Uvijek ćemo se protiviti želji nekih da prerano prekinu život, ali moramo prepoznati da zahtjev za eutanazijom od strane mladića od 40 godina nije jednak zahtjevu osobe od 90 godina koja se suočava s neizlječivom bolešću.“

Doc. dr. s. Ana Begić s Katedre moralne teologije Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu iznijela je stav Crkve o eutanaziji, a istu temu obrazložio je župnik zagrebačke Župe sv. Josipa vlč. Damir Ocvirk.

„Prvo treba reći da je temeljno ljudsko pravo; pravo na život i pravo na prikladno medicinsko liječenje. Što Crkva kaže o eutanaziji? Da bismo mogli to bolje razumjeti potrebno je otvoriti Katekizam Katoličke Crkve (KKC) koji u svome broju 2277 kaže ovako: Kakve god bile pobude i sredstva izravna eutanazija znači dokrajčiti život osobama prikačenima. bolesnima ili na samrti. Eutanazija je moralno neprihvatljiva. Tako stanoviti čin ili propust, koji po sebi i po namjeri izaziva smrt da bi se prekinuli bolovi, znači ubojstvo teško protivno dostojanstvu ljudske osobe i poštivanje prema živome Bogu, njezinom stvoritelju. Pogreška u procjeni, u koju je moguće upasti u dobroj vjeri, ne mijenja narav toga ubilačkog čina koji uvijek trebao osuditi i ukloniti (KKC 2277)“, kaže vlč. Ocvirk.

Podsjeća kako u svojoj enciklici „Evangelium vitae“ sveti papa Ivan Pavao II. kaže u broju 65.: Nedvojbeno i jasno u zajedništvu s biskupima Katoličke Crkve potvrđujem da je eutanazija teška povreda Božjega zakona jer je riječ o namjerno moralno neprihvatljivu ubojstvu ljudske osobe.

„Mislim da je ovdje Papa, držeći se zdravog nauka Katoličke Crkve, jasno dao do znanja što je to eutanazija i što Crkva kaže o eutanaziji. No, važno je reći i što nije eutanazija, jer je nama katolicima važno znati da nije zabranjeno željeti bezbolnu smrt, uzimati lijekove, da bi se ublažilo tjelesne boli, pa i tada kada umanjuju bistrinu uma. Ljubav je ublažavajućim lijekovima pomoći bolesnicima koji se nisu kadri izraziti, ali neka bude po liječničkom naputku. To znači da je nekada moguće dati takvu terapiju da čovjek možda bude u stanju neke kome radi ublažavanja boli“, istaknuo je vlč. Ocvirk.

Dodao je da to nije eutanazija, nije ubojstvo čovjeka, nego se lijekovima pomaže čovjeku da u posljednjoj fazi života ne trpi bolove. „Crkva će reći da je to jedan stanoviti izraz ljubavi, ali uvijek treba biti po liječničkom naputku i po liječničkoj kontroli.“

„I u KKC-u nam Crkva kaže: I onda kada se čini da je smrt neizbježna ne može zakonito biti prekinuto liječenje koje se redovito pruža bolesnoj osobi, upotreba analgetika, sredstvo za ublažavanje patnje umirućima, makar uz opasnost da mu se skrate dani, može biti moralno u skladu s ljudskim dostojanstvom; kao da se smrt ne želi ni kao cilj ni kao sredstvo, nego samo predviđa i prihvaća kao neizbježna. Znači, ne smije biti cilj nekome dati tolike lijekovi da ga se ubije, ne smije biti svrha liječenja ili takvih zahvata cilj i želja da se nekoga ubija“, zaključuje vlč. Ocvirk.

Eutanazija – kršćanski stav

Doc. dr. s. Ana Begić kazala je da prvo što ljudska osoba ima jest pravo na život. Pritom je citirala Izjavu o namjernom pobačaju br. 11 koju je objavila Kongregacija za nauk vjere: „Ona ima i druga dobra, od kojih su neka i dragocjenija, no pravo na život temelj je i uvjet sviju drugih, pa se zato mora i više štititi nego ostala.“

„To pravo pripada svakom čovjeku, od tek nastalog do najslabijeg starca. Čovjekovo pravo na život temelji se i na vjerskoj istini da je čovjek stvoren na sliku Božju, slobodna osoba obdarena umom i voljom, tj. dostojanstvu ljudske osobe. Tom zakonu, pravu na život, daje autoritet sam Bog, a izvire iz božansko-naravnog prava i božansko pozitivnog prava. Katekizam Katoličke Crkve ističe da ljudski život mora biti cijenjen i štićen bez ograničenja od časa začeća, i ljudskom biću moraju već od prvog časa postojanja biti priznata osobna prava, među kojima i nepovredivo pravo svakog nedužnog bića na život. Ovo pravo ne može biti povrijeđeno ni u korist nečijeg tuđeg života, jer je ljudska osoba svrha sama sebi. Osim toga, zajedno sa životom, potrebno je zaštititi i zdravlje čovjeka. To je moguće jedino ako je osoba živa te nije dopušteno uništiti život neke osobe radi zaštite života druge, a još manje radi zdravlja neke druge osobe“, rekla je.

Osvrnula se i na teološki vid i biološki vid ljudske smrti.

Ljudska smrt – teološki vid

• Fizički život je uvjet bez kojega se ne može, on je mjesto „ostvarenja Božjeg plana“.
• Fizički život je jedna i neponovljiva mogućnost koja je dana čovjeku da aktivno pridonese svom samoostvarenju, pretvarajući svoj život u darivanje drugome.
• Smrt označava završetak i ispunjenje te mogućnosti te se očituje kao najvažniji čas cijeloga života. 

Ljudska smrt – biološki vid

• Moždana smrt – neopozivo razaranje funkcija središnjeg moždanog sustava
• Klinička, metabolička smrt – prestanak izmjene tvari (rada srca i disanja)

Kazala je da je riječ eutanazija, grčkog podrijetla (eu + thanatos = lijepa smrt), te da je u početku označavala dobru i časnu smrt. U medicinskom rječniku izraz se tijekom stoljeća upotrebljavao da označi svu onu plemenitu pomoć koju liječnik pruža svom umirućem pacijentu da mu olakša trpljenje, smanji boli i tjeskobe. Tek u 20. stoljeću plemenita riječ je poprimila značenje izravnog i bezbolnog ubojstva pacijenta koji bi, ostavši bez nade u ozdravljenje, mogao biti potaknut da poželi takvu neposrednu smrt.

„U svjetlu suvremene rasprave o eutanaziji, Katekizam Katoličke Crkve nedvosmisleno naučava kako oni ‚kojih je život onemoćao ili oslabio zahtijevaju posebno poštovanje. Bolesne i osobe s posebnim potrebama treba potpomagati da bi mogle živjeti koliko je moguće normalno. Kakve god bile pobude i sredstva, izravna eutanazija znači dokrajčiti život osobe s posebnim potrebama, bolesnim ili na samrti. Eutanazija je moralno neprihvatljiva. Tako stanoviti čin ili propust, koji po sebi ili po namjeri izaziva smrt da bi se prekinuli bolovi, predstavlja ubojstvo teško protivno dostojanstvu ljudske osobe i poštovanju prema živome Bogu, njezinu Stvoritelju. Pogreška u procjeni u koju je moguće upasti u dobroj vjeri, ne mijenja narav tog ubilačkog čina, koji uvijek treba osuditi i otkloniti.‘ Katolička se Crkva eutanaziji kao samilosnom ubijanju od samih početaka protivila jer uništava čovjekovo dostojanstvo i u suprotnosti je sa Božjom voljom.“

Distinkcije

Govoreći o eutanaziji doc. dr. je Begić istaknula da „obično liječnici razlikuju izravnu od neizravne od eutanazije. Pod izravnom eutanazijom (neki ju nazivaju aktivnom) podrazumijevaju se ‚terapije‘ koje idu za tim da prouzroče smrt prije nego što bi se ona sama ostvarila. Katkad izravnu eutanaziju nazivaju ‚samilosno ubijanje‘, ali liječnici u posljednje vrijeme odbijaju svaku takvu asocijaciju ili slične primisli. Međutim, izravna namjera aktivne, izravne eutanazije jest zaustaviti život jednog pacijenta. Osnovni motiv njezine primjene jest ‚samilost‘, bar tako kažu njezini zagovornici. Neizravna eutanazija (neki ju još nazivaju pasivnom) jest plansko propuštanje brige koja bi vjerojatno produljila život.“

a. Izravna eutanazija

„Neka su zakonodavstva ozakonila izravnu eutanaziju. No, moramo biti svjesni da u temelju ovih zahtjeva stoji utilitaristička filozofija. Stoga moramo istaknuti kako nasuprot ovoj filozofiji koristi trebamo suprotstaviti uvjerenje koje naglašava važnost poštivanja dostojanstva ljudske osobe i koje poštuje zapovijed: Ne ubij na svim područjima života. Liječnici bi trebali prvi utjecati na javno mnijenje, jer više od svih drugih mogu potpuno shvatiti koliko će se promijeniti cijeli njihov odnos prema bolesniku ako se institucionalizira izravna eutanazija. Drugim riječima, temeljni argument protiv izravne eutanazije bio bi ovaj: ‚Ne prisvajaj sebi Božje oružje, Bog je jedini gospodar života i smrti.‘

S druge strane, ne možemo prihvatiti ni staru izreku: ‚Pusti, neka priroda čini svoje‘, jer problem produljenja života i čisto medicinska rasprava o neizravnoj eutanaziji niču upravo iz činjenice da medicina upravlja tijekom naravi. Umjetno disanje i reanimacija očiti su primjeri da ne treba dopustiti naravi da se igra sa životom. Za vjernika je uvjerljiv dokaz protiv eutanazije perspektiva slobode. Takozvani slobodni izbor smrti, tj. prisiliti smrt da nas uhvati kad i kako mi hoćemo, ‚neće povećati nego umanjiti puninu našeg slobodnog prihvaćanja smrti koju smo izabrali. Izabrati život našom snagom, a ne smrt našom nemoći, jest iskrenije prihvaćanje naše ljudske egzistencije kao stvorenja, s te dvije stvarnosti koje joj pripadaju. Priznati te dvije stvarnosti jest jedini prihvatljivi temelj na kojem moramo iz dana u dan izgrađivati‘ (R. Kautzky). S praktičnog stajališta mnogi upozoravaju na reakciju koja će odatle doći. U slučaju da se ozakoni izravna eutanazija i da uđe u suvremenu filozofiju ekonomske koristi čovjeka, upitno je tko će na kraju donositi odluke.“

b. Neizravna eutanazija i distanazija

„Izraz ‚neizravna eutanazija‘ može imati različito značenje. S moralnog stajališta, treba uočiti nekoliko distinkcija. Znanstvenici – kršćani koji vjeruju da narav treba slijediti svoj tijek, Svjedoci Jehove, koji čak i transfuziju smatraju nemoralnom, katolički liječnik koji radije prepušta da trudna majka umre nego da izvrši izravno pobačaj, odbacuju neke zahvate koje velika većina smatra normalnim da bi se spasio život. Ipak, nitko od njih ne bi svoj postupak smatrao eutanazijom, ni izravnom ni neizravnom. Neizravna eutanazija, u užem smislu riječi, odnosi se samo na one slučajeve u kojem je nestalo svake nade da bi se mogao spasiti život pacijenta i kada ostaje samo problem produljiti ili ne život u smrtnoj bolesti.

U nekim nekatoličkim sredinama pojedinci pod izrazom ‚neizravna eutanazija‘ podrazumijevaju odluku ne produljiti život, prema načelima pape Pija XII. iz 1957. godine: u svakom slučaju, iz ljubavi prema većoj jasnoći, treba kazati da postoji prava razlika između izravnog cilja ne upotrijebiti izvanredna sredstva od onog klasične definicije negativne eutanazije koji specifično promatra prestanak bilo kakve brige koja bi mogla produžiti život koji je već osuđen na smrt. Naša tradicija nema muke s onim postupcima koji se izravno predlažu da uklone neželjene boli i tjeskobu, iako se može predvidjeti da će se skratiti smrtna bolest.

Ove distinkcije prihvaćaju i protestantski autori: ‚Naravno, postoji velika razlika između činjenice da ja prihvaćam jedan zao ili sumnjiv učinak kao subprodukt moje terapeutske nakane i da ga tražim kao dobro koje samo po sebi treba postići. Odlučna etička razlika između prave svrhe i subprodukta jest zapravo ono što mora uvijek biti prisutno kod liječnika kada donosi odluke o medicinskim ili terapeutskim postupcima. Tu spada i problem eutanazije: mogu prihvatiti smrt ili anticipirati smrt kao vjerojatan rizik koji je uključen u druge terapeutske i analgetičke postupke‘ (Thielicke). Ima, naime, mnogo kirurških zahvata s 50 % vjerojatnosti uspjeha. Do sada se medicinska etika nije protivila kad je taj zahvat bio jedina alternativa u životu koji bi trajao još nekoliko mjeseci. Na temelju te teorije bila su opravdana i prva presađivanja, koja nemaju ništa s eutanazijom.

‚Neizravna eutanazija‘, uzeta u užem smislu riječi, je izravno namjeravano skraćenje agonije ili neke veoma teške bolesti (koja bi mogla trajati mjesecima) pomoću kakvog namjernog oduzimanja ili propuštanja postupka koji bi produžio život. Ukoliko bi se ti postupci mogli nazvati ‚izvanrednim‘, distinkcija ne bi imala nekog značenja. Neposredna namjera je sljedeća: ne produljiti trpljenje koje se smatra potpuno oprečnim ideji dostojne i mirne smrti. Taj se problem mora promatrati u kontekstu izvanrednog napredovanja medicinske znanosti.

Etički problem ostaje: je li namjerno ispuštanje postupka, odnosno izravna namjera ne produljiti proces smrti, moralno dobro ili moralno zlo? Čini nam se da ne bismo smjeli donositi previše negativan sud kad odluka ostaje striktno u granicama postavljenih principa s obzirom na produljenje života. Naprotiv, negativnu eutanaziju treba kategorički odbaciti kad se taj pojam previše proširi i kad se uplete niski utilitarizam. U nekim raspravama postoji tendencija ne samo da se pacijentu dopusti da dostojanstveno umre, nego se propuštanjem postupka izravno teži šutljivoj eliminaciji onih koji će najvjerojatnije dugo bolovati ili koji neće biti sposobni uključiti se u ekonomski proces. U svakom slučaju, medicinska služba dužna je zauzeti protuutilitaristički stav, imajući u vidu da se povećava broj onih koji su skloni ‚pozitivnoj eutanaziji‘ i koji nastoje uvesti krivu definiciju pojma ‚negativne eutanazije‘.

Katekizam Katoličke Crkve, želeći unijeti više jasnoće u današnju raspravu o nužnosti upotrebe redovitih i izvanrednih sredstava, osobito u smislu izbjegavanja distanazije, tj. ‚terapeutske upornosti‘ koja je beskorisna i često samo nakratko produljuje život, ističe stoga da ‚prekid medicinskih postupaka, tegobnih, pogibeljnih, izvanrednih ili gledom na očekivani ishod nesrazmjernih, može biti zakonit. U tom je slučaju riječ o odustajanju od terapeutske upornosti. Time se ne želi izazvati smrt; prihvaća se činjenica da je nije moguće spriječiti. Odluku treba donijeti bolesnik, ako je kompetentan i sposoban ili, kad nije tako, oni koji na to imaju zakonsko pravo, uvijek poštujući razumnu volju i zakoniti bolesnikov probitak.‘ – Međutim – ‚i onda kad se smatra da je smrt neizbježna, ‚ne može zakonito biti prekinuto liječenje koje se redovito pruža bolesnoj osobi. Upotreba analgetika, sredstava za ublaženje patnji umirućemu, makar uz opasnost da mu se skrate dani, može biti moralno u skladu s ljudskim dostojanstvom, ako se smrt ne želi ni kao cilj ni kao sredstvo, nego se samo predviđa i prihvaća kao neizbježna. Palijativno je liječenje (olakšanje boli) povlašten oblik nesebične ljubavi. Zbog toga ga treba poticati.‘

Pravo na naravnu smrt uključuje pravo otkloniti i prekinuti one postupke liječenja koji ne pridonose nikakvu boljitku bolesnika, a samo odlažu smrt i produljuju umiranje bez opravdanih razloga i svrhe. Drugim riječima, odbijaju se medicinski postupci koji ne odgovaraju realnom stanju pacijenta, jer nisu razmjerni rezultatima koji bi se mogli očekivati, ili su nepodnošljivi za njega ili za njegovu obitelj. U takvim stanjima, ‚kad se smrt neizbježno i uskoro približava, može se u savjesti odbaciti postupke koji bi samo prouzročili nesiguran i mučan produžetak života, ali ipak bez prekidanja normalnog dužnog liječenja bolesnika u sličnim slučajevima‘ (Evangelium vitae).

Katekizam Katoličke Crkve ističe da ‚prekid medicinskih postupaka, tegotnih, pogibeljnih izvanrednih ili gledom na očekivani ishod nesrazmjernih, može biti zakonit. U tom slučaju riječ je o odustajanju od terapeutske upornosti. Time se ne želi izazvati smrt; prihvaća se činjenica da je nije moguće spriječiti. Odluku mora donijeti bolesnik, ako je kompetentan i sposoban ili, kad nije tako, oni koji na to imaju zakonsko pravo, uvijek poštujući razumnu volju i zakoniti bolesnikov probitak.‘

U svjetlu ovih načela, dopušteno je odustati od reanimacije:

1. kada kod pacijenta dolazi, usprkos maksimalnoj terapiji, do pogoršanja vitalnih funkcija i nema znakova poboljšanja,
2. kada kroz odgovarajuće vrijeme ispravno provedenog reanimacijskog postupka nije došlo do uspostave cirkulacije i disanja te
3. kada je reanimacijski postupak sigurno neučinkovit. Dužnost liječnika nije, naime, da se bori protiv naravne smrti i produljuje život pod svaku cijenu, jer kada je čovjeku ukradena smrt, otuđeno mu je pravo na naravnu smrt.

Lažnu solidarnost koja se javlja kod eutanazije papa Pio XII. odbacuje i upotrebljava svečanu izjavu : ‚U skladu s Učiteljstvom mojih prethodnika i u zajedništvu sa biskupima Katoličke Crkve, potvrđujem da je eutanazija teška povreda Božjega Zakona, ukoliko je namjerno ubojstvo ljudske osobe moralno neprihvatljivo.‘ Stoga, slučajevi takve prakse donose ovisno o prilikama, zloću samoubojstva ili ubojstva. Također papa Pavao VI. tretira eutanaziju kao sramotan zločin, a Ivan Pavao II. vidi u eutanaziji teško moralno zlo i zabludu, kulturu smrti, a ne života, ponašanje nespojivo s poštivanjem ljudskog života i dostojanstva.

Učenje Crkve o eutanaziji nalazi se u nekoliko crkvenih dokumenata, poput enciklike Evangelium vitae, zatim dokumentima Drugoga vatikanskog sabora koji eutanaziju smatra jednakom ubojstvu, genocidu i pobačaju, a posebice u Deklaraciji o eutanaziji koju je Sveti zbor za nauk vjere objavio 1980. godine. Deklaracija odbacuje eutanaziju svom odlučnošću, jer je to zločin velike težine. Ako je život, s jedne strane, dar Božji, smrt je, s druge strane, neizbježna, stoga je potrebno, bez bilo kojeg načina požurivanja časa smrti, da je znamo prihvatiti s punom odgovornošću i dostojanstvom. Smrt je završetak našeg zemaljskog života, ali nam otvara vrata besmrtnog života.

Slično mišljenje dijele i druge religije, te su tako predstavnici monoteističkih abrahamskih religija potpisali 28. listopada 2019. godine u Vatikanu zajedničku izjavu protiv eutanazije i potpomognutoga samoubojstva i za promicanje palijativne skrbi za sve. Dokument  ističe želju abrahamskih religija za suradnjom između svih religija i sa svim ljudima dobre volje kako bi se privukla pozornost na pitanje skrbi za umiruće. Zajednička izjava upućuje i posebni apel političarima i djelatnicima u zdravstvu da se upoznaju s nazorima i naukom abrahamskih religija da bi mogli što bolje pomoći umirućima i njihovim obiteljima koji se drže svojih vjerskih načela. Isto tako upozoravaju da se zdravstvene djelatnike ne smije prisiljavati da izravno ili neizravno sudjeluju u namjernoj i planiranoj smrti pacijenta u slučaju potpomognutog samoubojstva ili u bilo kojem drugom vidu pomoći pri umiranju, osobito kada se to protivi njihovoj vjerskoj savjesti. 

Crkva naučava da umirućima trebamo pomoći, pružanjem ljubavi i brige, ali ih ne trebamo mučiti na način da im se ne dopušta prirodna smrt. Ona naglašava važnost cjelovitog ljudskog života i njegovu smislenost koja potječe od Boga, iz njegove namisli. Poziva da se bolesnima pruži palijativna skrb ili hospicijska pomoć, i da ne samo članovi obitelji već osoblje unutar palijativne skrbi s kršćanskom ljubavlju omoguće dostojanstvenu smrt u skladu s Božjim zakonima i ljudskim dostojanstvom. Takvo služenje  iskazano ljudima znači služenje samome Kristu Gospodinu koji je rekao: ‚Meni ste učinili koliko ste učinili jednome od ove moje najmanje braće‘ (Mt 25, 40)“, zaključila je doc. dr. Begić.

ZAKLJUČAK: Eutanazija nije moralno prihvatljiva Katoličkoj Crkvi, što je jasno iz dokumenata Katoličke Crkve i izjava poglavara Katoličke Crkve. No, odustajanje od distanazije, tj. „terapeutske upornosti“ koja je beskorisna i često samo nakratko produljuje život jer se time ne želi izazvati smrt, može biti zakonita. To nije jasno objašnjeno u provjerenim člancima pa im, stoga, nedostaje kontekst.

***

Rubriku „Glas istine“ u okviru projekta „KAT – Provjera dezinformacija o vjerskim temama“ Hrvatski katolički radio radi u suradnji s Hrvatskim katoličkim sveučilištem i Hrvatskim društvom katoličkih novinara. Metodom činjenične provjere, projektom „Glas istine – Vox Veritatis“ želi se ocjenjivati točnost i utemeljenost izjava, vijesti i objava vezanih za život Katoličke Crkve u Hrvatskoj i svijetu kako bi se spriječilo širenje dezinformacija u javnosti, odnosno krivo kontekstualiziranje ili manipuliranje izjavama katoličkih poglavara. Projekt financira Europska unija – NextGenerationEU. Izneseni stavovi i mišljenja samo su autorova i ne odražavaju nužno službena stajališta Europske unije, Europske komisije ili Agencije za elektroničke medije. Europska unija, Europska komisija ni Agencija za elektroničke medije ne mogu se smatrati odgovornima za njih.