„Ovo Isusovo obećanje iznova odjekuje u mojoj glavi i srcu, ali ne bez podsjećanja na upozorenje koje mu prethodi. Kradljivac dolazi samo da ukrade, zakolje i pogubi, započinje naš Gospodin. Spajajući ove dvije izjave, Isus se predstavlja kao zaštita, protuotrov, protiv krađe i uništenja neprijatelja. 

Takva krađa i razaranje kao da su posvuda prisutni, barem u mom životu. Bezbroj situacija – od sasvim sitnih do vrlo važnih, i svega između – ima potencijal ukrasti mir i uništiti život u izobilju koje nam je Gospodin pripravio“, promišljao je budući blaženik i američki nadbiskup Fulton Sheen.

Dok je pisao američkoj javnosti 1950-ih, nadbiskup Sheen dao je objašnjenje tjeskobe u svojoj kolumni. Napisao je da je tjeskoba „prirodno stanje čovjeka“ jer „proizlazi iz činjenice da je čovjek u stanju suspenzije između svijeta materije i duha. […] U jednom trenutku žudi za ispunjenjem i ekstazom ljubavi, a u sljedećem ima osjećaj sitosti i uzaludnosti“ („Briga i doživljena tjeskoba“, 30. rujna 1956.).

Manje od godinu dana kasnije, u drugoj kolumni, napisao je: „Tjeskoba proizlazi iz nereguliranih želja stvorenja koje želi nešto što mu je nepotrebno ili suprotno njegovoj prirodi ili izravno štetno.“ Nastavio je objašnjavajući da čovjek doživljava tjeskobu kada „postane svjestan svoje konačnosti, svoje prolaznosti života, smanjenja užitka“ („Ateizam i tjeskoba“, 26. svibnja 1957.).

Smatrao je da se svaki čovjek brine zbog beskrajnog niza životnih pitanja jer vjeruje da mu svaki od tih mogućih ishoda može pomoći da dosegne vrhunac ispunjenja i ljubavi. Međutim, budući da živimo u palom svijetu, stvari se ne odvijaju uvijek onako kako je planirao ili se razvijaju na načine koji zahtijevaju promjenu i žrtvu, zbog čega ostaje neispunjen i čezne za višim dobrima, donosi Catholic Exchange.

U tom trenutku čovjek može dopustiti da tjeskoba zavlada njegovim životom i uništi njegov zdrav i sretan život, ili može posegnuti za protuotrovom te ga primijeniti, kako bi pronašao život u izobilju koji mu je Gospodin namijenio.

Protuotrov za tjeskobu

Sheenov protuotrov za tjeskobu sastoji se od tri sastojka, a svaki se nalazi u Bibliji i u mudrosti svetaca kroz stoljeća.

Njegovanje odnosa s Gospodinom, vrlina nutarnje slobode i djela milosrđa izrazito su praktični načini transformacije brige, straha i tjeskobe u svetu čežnju koja nam omogućuje da iskusimo život u izobilju ovdje i sada.

U svojim propovijedima i pisanju Sheen je predstavljao odnos s Bogom kao glavni sastojak protuotrova protiv tjeskobe. U jednoj novinskoj kolumni Sheen je napisao:

„Samo u onoj mjeri u kojoj se bezvremensko postojanje, odnosno Vječnost, unese u sve naše postupke u vremenu, postajemo oslobođeni te strašne, frustrirajuće tjeskobe prolaznoga“ („The Anxiety of Time“, objavljeno u djelu Guide to Contentment).

Jednostavno rečeno, upravo u liturgiji Crkve – koja se kasnije proširuje osobnom molitvom – Vječnost ulazi u vrijeme i započinje svoje djelo oslobađanja. Postajem manje tjeskoban i manje podložan spletkama Kradljivca (Iv 10,10) tek kada Gospodinu dam prednost u svom životu. To je za mene prvi korak u usmjeravanju svojih čežnji prema Bogu i u davanju Svevišnjemu onoga što Mu pripada“.

Drugi sastojak je nenavezanost, krepost nutarnje slobode usko povezana s poniznošću, koja traži Božju volju nad određenim ishodima. Mnogo je primjera starozavjetnih proroka i novozavjetnih autora koji potiču na ovu vrlinu (vidi Iz 66, 2, Jer 17,5 i 1 Sol 5, 16-18), a da ne spominjemo samog Isusa (vidi Lk 12 i 14).

Crpeći iz ovog izvora biblijske mudrosti, Sheen je izrazio istinu da je „odgovornost prema Bogu“ primarni teret koji svi nosimo i, nakon što to prihvatimo, „iz toga slijedi da nema više briga koje se ne mogu riješiti“ („Briga i tjeskoba koje doživljavamo“). Zato se mogao pozvati na biblijski nauk svetog Petra:

„Ponizite se dakle pod snažnom rukom Božjom da vas uzvisi u pravo vrijeme.“ (1 Petrova 5, 6-7).

Prepuštanje svojih briga i tjeskoba Gospodinu, što se prvo događa u slavljenju, jedini je način da Bogu pokažem da sam odvojen od svojih briga i usredotočen na Njegovu volju.

Djela milosrđa treći su snažan sastojak.

„Ponekad je najbolji način da se izađe iz rupe jest iskopati bližnjega iz njegove“ („Briga i doživljena tjeskoba“).

Njegov je zaključak bio da je preuzimanje tereta i tjeskoba drugih način da se umrtvi vlastiti ego i da se vlastita sebična zadovoljstva stave u širu perspektivu. Umanjivanjem vlastitog ega i primjećivanje danih blagoslova, čak i onih malih, siguran je način da se prevlada tjeskoba i pronađe mir i ispunjenje.

Dakle, umjesto brige zbog beskrajnog niza problema, okrenimo se Gospodinu, vjerujući da će On otkriti njihova rješenja. Tek onda se možemo okrenuti drugima, vjerujući da Bog želi da i mi budemo dio rješenja za njihove probleme.

Dok učim usmjeravati svoju pažnju više na ono što On određuje i pruža, nego na ono što ja želim ili očekujem, doživljavam život u izobilju koji je Isus obećao.