Bog me poziva k Sebi, jer me i stvorio za Sebe

Dva su glavna čovjekova poziva – u brak ili u duhovno (svećeničko ili redovničko) zvanje. Postoje i pojedinci koji nisu pozvani niti na jedno od navedenoga, ali oni znaju prepoznati svoje mjesto u Crkvi i svijetu. A da bih znao ispravno razumjeti ili prepoznati na što me točno Bog zove, moram dobro osluškivati.

Najvažnije je razlučiti dolazi li poziv od Boga. Kako to prepoznati? Ako mi razmišljanje o nečemu donosi mir u srcu, ako me ispunja tihom radošću i osjećajem da pristankom dolazim “doma”, prilično je vjerojatno da je poziv od Boga, jer Bog donosi mir i vedrinu, radost i spokoj.

“Imenom sam te zazvao, ti si moj!” (Iz 43, 1)

Drugo što je važno prepoznati je kamo me Bog zove. Budimo jasni odmah na početku – i bračni i duhovni poziv imaju predivnih trenutaka, kao i boli i razočaranja. Zreli ljudi svjesni su da nigdje nema samo prekrasnih doživljaja i ne misle da će ih oni manje lijepi zaobići. Ima dana kada je biti u braku ili biti roditelj bolno i teško, jednako kao u svećeničkom pozivu, kada može pogoditi samoća, bolest ili najrazličitije kušnje.

Ljepota življenja u punini

Ali odmah nakon poroda primiti dijete u ruke i zagledati se u njegove oči, pratiti ga u njegovom odrastanju, biti mu tiha prisutnost i savjetnik (ako mu zatreba) jedna je od najljepših stvari koje se dogode roditelju. S druge strane, svećenik je onaj koji svakoga dana vjernicima uprisutnjuje Isusa na oltaru, sudjeluje – ako mu dopuste – u njihovim životima, dijeleći sakramente, ali i njihove životne situacije… Po svećenikovim rukama dolazi Isus – ima li što veličanstvenije?!

U svakom slučaju, za izbor zvanja može se – a vjernici to često i čine – izmoliti devetnicu, dati slaviti misu na tu nakanu ili posavjetovati se s osobom koja ima iskustva u vjeri (pri čemu ne mislim samo na to da svakoga dana ide na misu, jer to nije nužno znak iskusne vjere.)

Odazvati se Božjem pozivu jednako je važno kao i prepoznati poziv

A jednoga dana kad donesem razboritu i promišljenu odluku, pozvan sam činiti sve kako bih joj ostao vjeran. Ako sam supružnik i roditelj, činim sve što je u mojoj moći da očuvam dostojanstvo svoga braka te da budem zaštitnik, primjer i vođa svojoj obitelji i svojoj djeci. Trudim se primjerom pokazati kako braniti slabije, što može molitva i koliko je važno nastojati oko svetosti.

Ako sam svećenik ili osoba u duhovnom pozivu, u dijalogu s Bogom nastojim oko svoga posvećenja, da bi oni kojima sam poslan mogli vidjeti na meni kako živi Božji miljenik. Ako sam svećenik, trudim se oko poznavanja Božje riječi i učim kako jednostavnim jezikom ljudima prenositi evanđeoske istine, a spreman sam s njima dijeliti i svoje sumnje i poteškoće.

Zašto je i kako ovo uopće moguće?! Pa zato što je Crkva ekklesia – upravo zajednica pozvanih istim pozivom dobroga Boga.

Crkva jest, ili bi barem trebala sve više biti, zajednica onih koji su se odazvali Božjem pozivu i nastoje hoditi putem Evanđelja.

Ovdje riskiram biti proglašen naivcem, ali Crkva u svojoj biti jest zajednica pozvanih i spašenih, a poneka loša praksa svakako ne bi smjela zasjeniti ideal.

Ljepota Božjeg poziva nama ljudima jest u tome što On jedini istinski zna što je za naše dobro jer – za Sebe nas je stvorio. Otkrijemo li u svojim srcima čežnju koju je On u nas upisao, i krenemo li putem njena ostvarivanja, ostvarit će se riječ Evanđelja “Bit ćete mi svjedoci!”