Budi dio naše mreže

Hrvatska glagoljaška kultura nakon Tridentskoga koncila

Upoznajmo hrvatsku glagoljičku baštinu s akademikom Stjepanom Damjanovićem.

/ HKM

Istraživači hrvatskoga glagoljaštva  odreda se slažu da je Brozićev brevijar iz 1561. kraj prirodnoga razvitka hrvatskostaroslavenskoga jezika (u drukčijoj terminologiji hrvatske redakcije staroslavenskoga jezika). Taj je časoslov otisnut dakle dvije godine prije završetka Tridentskoga sabora. Nova glagoljicom otisnuta knjiga stići će tek 70 godina poslije – bit će to Levakovićev misal iz 1631. Jezik toga misala odudarao je unekoliko od  jezične prakse hrvatskih glagoljaša i bio je rezultat novih smjeranja u vrhu Katoličke crkve. Naime, tražeći putove oporavka, u tom kontekstu i nadoknadu za prostore koje su otkinuli protestanti, vrh je Katoličke crkve vidio jednu mogućnost i u tome da se oblikuje zajednički liturgijski jezik za sve katoličke Slavene. Sjetimo se da je 1595. sklopljena, a u Brestu 1596.  proglašena, Brestovska unija kojom su Kijev i sva Rutenija sjedinjeni s Rimom, a širenjem katolicizma trebala se pozabaviti i Congregatio de propaganda fide utemeljena 1622.  Vjerski aktivizam i reformacije i katoličke obnove uvelike je vezan uz knjigu, a to je nerijetko značilo uz probleme kako oblikovati jezik za knjige prikladan, dakle književni jezik u pojedinim prostorima. Podsjetimo se da neki današnji standardni jezici (njemački, skandinavski jezici, slovenski) uvelike svoj izgled duguju reformaciji koja je jako računala upravo na snagu književnih jezika utemeljenih na idiomima materinskoga jezika. S Hrvatskom je bilo drukčije, uspjeh reformacije bio je slab pa tako nije bilo ni izravnoga utjecaja na moderni hrvatski jezični standard. To ne treba shvaćati tako kao da onih trideset hrvatskih protestantskih knjiga nema nikakvu važnost u proučavanju povijesti hrvatskoga jezika. Važnost im je velika, ali je u nečem drugom. Naime, u tim se knjigama kao u retorti vide jezikoslovne koncepcije koje su bile u igri, vide se praktična pitanja koja su bila na dnevnom redu. No iz različitih razloga te su knjige jako slabo stizale do onih kojima su bile namijenjene.

Razumijevanju odluka koje se u to vrijeme donose u vezi s hrvatskom knjigom pomoći će ako uzmemo u obzir da i Rafael Levaković i Bartol Kašić i drugi provodeći svoju jezičnu koncepciju izvršavaju naloge viših crkvenih vlasti iz Rima – Levaković onu o oblikovanju zajedničkoga liturgijskoga jezika za katoličke Slavene, a Bartol Kašić utemeljenje književnoga jezika koji će imati najviše mogućnosti u misioniranju na južnoslavenskim prostorima i zato on, čakavac s Paga, daje prednost štokavštini, jer čakavštinom ili kajkavštinom nije se moglo djelovati u Bosni, pogotovo ne istočnije od nje. Razumije se da se te koncepcije u nečemu prepleću, a u nečemu razlikuju. Valja također uzeti u obzir da postoji u samim glagoljaškim hrvatskim  krugovima u 17. stoljeću želja i potreba da se njihove liturgijske knjige obnove i da se ta obnova prvenstveno odnosi na jezik tih knjiga. Poznato je npr. da je još 1621. Franjo Glavinić pisao kardinalu Borgheseu o  toj potrebi, on kaže o reformiranju misala i brevijara «in lingua schiava».

U samoj Crkvi uvijek se, što se jezika tiče, drukčije gledalo na djela za vjersku pouku i izobrazbu s jedne i na knjige za liturgijske potrebe s druge strane. U poslijetridentsko doba to je osobito naglašeno: djela za vjersku pouku nastoje se pisati književnim jezikom jako oslonjenim na žive i većini razumljive narodne govore, a liturgijska djela nastoje se pisati jezikom koji bi zadovoljio i kriterij točnosti i kriterij razumljivosti, što nije lako postići (Sgambati 1983), ali mislim da se uvijek prednost davala točnosti jer strah od netočnosti oduvijek je zapravo bio strah da ne posiješ herezu. Zbog svega rečenoga Levakovićeve i Kašićeve zahvate nije ispravno promatrati kao pozitivnu i negativnu tendenciju u hrvatskom književnojezičnom razvoju. Oni su radili različite poslove za ostvarenje istoga temeljnoga cilja – širenje i jačanje utjecaja Katoličke crkve.

Lako je uočljivo da su  i lako je razumljivo što  su hrvatski glagoljaši očekivali da će njihove knjige biti temelj za  oblikovanje nove koncepcije slavenskoga liturgijskoga jezika za katoličke Slavene jer su samo oni, među katolicima Slavenima, imali takvu tradiciju, i to prilično dugu. Pozive Glaviniću, Levakoviću i drugima iz Hrvatske da sudjeluju u tom poslu, da ga, što više, usmjeravaju shvaćali  su u hrvatskim glagoljaškim krugovima kao potvrdu namjera da će se tako raditi, ali rezultat, tj. jezični izgled Levakovićeva misala kao da kazuje da je on dobio odluku da promijeni jezik hrvatskoglagoljskih liturgijskih knjiga, tj. da u njih unese istočnoslavenske jezične elemente. Uostalom, on je sam u uvodu glagoljičnom časoslovu iz 1648. napisao: «Az sotvorih jako poveljeno mi bist, a udobnjeje bješe mnje obćim jazikom našim pisati.»  Termin «opći naš jazik» može se odnositi samo na jezik hrvatskoglagoljske knjige, a posve je logično zaključiti da bi tim jezikom pisati bilo Levakoviću ne samo lakše nego i draže, ali naredili su mu da radi drukčije. Rafael Levaković zajedno s Ivanom Tomkom Mrnavićem i franjevcem Franjom iz Kotora, činio je hrvatski dio povjerenstva ili radne skupine. Ta je radna skupina, grubo rečeno, hrvatsko – ukrajinska pa je već to u nesuglasju s ciljem da se uspostavi «universalni jezik za Južne Slavene» jer u uspostavi takvoga jezičnoga idioma nemaju što raditi Ukrajinci. Narodna pripadnost članova povjerenstva pokazuje da se mislilo na liturgijski jezik i na prostore šire od južnoslavenskih.

Upravitelj Propagandine tiskare kardinal Guido Bentivoglio saziva sastanak  za 1. prosinca 1627.: Hrvati se zalažu za glagoljicu, papa Urban VIII. to potvrđuje, Levaković dobiva dopuštenje za pripravu misala, a Propaganda krajem 1627. odlučuje da jezik bude hrvatskostaroslavenski. Iz toga izlazi da se u početku nije mislilo da je nužno da misal i druge knjige za katoličke Hrvate jezično izgledaju jednako kao one za ukrajinske unijate. Levaković je samo namjeravao osvježiti jezik, tj. zamijeniti ono što mu se činilo prestarjelim i nerazumljivim. Sve je to bilo u skladu s gledištima hrvatskih glagoljaša uvjerenih u autohtonost hrvatskoglagoljskih liturgijskih tekstova i u slavenstvo Svetoga Jeronima. Zašto je došlo do promjene i kako se ona opravdavala prilično je jasno mada nisu podrobno rekonstruirani svi postupci i događaji. Važnost ukrajinskih prostora za Katoličku crkvu, činjenica da je tamo tek trebalo ostvariti utjecaj koji u  malenoj Hrvatskoj već stoljećima nije upitan, vrlo je osnažila poziciju Ukrajinaca u Rimu. Oni su se s razlogom hvalili bogatom gramatičarskom i leksikografskom tradicijom u kojoj je ukrajinska inačica stao(crkveno)slavenskoga jezika normirana i to se stalno navodi u razgovorima i dokumentima. Svi su ti navodi istiniti: činjenica je da se hrvatskoglagoljska tradicija ne može pohvaliti gramatikama i rječnicima, ali je ipak prilično sigurno da bi odluka u Rimu bila ista i da su hrvatski glagoljaši imali takve priručnike.

No često se spominje kao istina nešto što istina nije, ali bi za akciju dobro bilo da svi tako misle, naime da je istočnoslavenska (rutenska i moskovska) inačica najstarijega slavenskoga književnoga i liturgijskoga jezika, dakle staro(crkveno) slavenskoga, starija od hrvatske inačice, tj. najstarija. U izradi prvoga izdanja Misala koji će se pojaviti 1631. Levakoviću uz već spomenute Ivana Tomka Mrnavića i Franju iz Kotora pomažu Bugarin Petar Bogdan Bakšić (kasnije sofijski nadbiskup) i franjevac Danijel Grozdek iz provincije Bosne Hrvatske. Josip Hamm  je 1971. pisao da se u Misalu uočavaju tri jezična sloja: prvi je crkvenoslavenski, drugi je hrvatski čakavsko – kajkavski, treći je istočnoslavenski. No i to nedosljedno i ne odviše često unošenje nečega što glagoljaši nisu osjećali kao svoje izazvalo je razočaranje kod njih i Levakovićev je misal loše prihvaćen u hrvatskim krajevima koji su imali tradiciju bogoslužja na hrvatskoj inačici staroslavenskoga jezika. U Rimu će se međutim nastojati da te liturgijske slavenske knjige budu jezično dosljednije, urednije, i uz pomoć Metodija Terleckoga nastojat će da se knjige jezično što bolje usklade s gramatikama ukrajinskih autora. To je naravno značilo još veće udaljavanje od hrvatskoglagoljske jezične tradicije pa Levakovićev Brevijar iz 1648. znači radikalan prekid s njom na grafijskom, fonetskom i morfološkom planu

Zbor za širenje vjere u Rimu povjerio je krajem 17. i početkom 18. stoljeća pripravu glagoljskih liturgijskih knjiga Ivanu Paštriću, teologu i polihistoru iz Poljica . On je bio hebrejist i grecist i nije se usudio dirati u Levakovićev tekst pa su njegova izdanja brevijara (1688)  misala (1706) zapravo ponovljena Levakovićeva. Paštrić nam je, međutim, ostavio zanimljiva svjedočanstva o diskusijama koje su se vodile o tome kakav bi trebao biti jezik liturgijskih knjiga koje će se upotrebljavati u Hrvatskoj.

Očito je iz dokumenata  da su i Hrvati pod utjecajem ukrajinskih unijata, ali i u skladu s onim što se u Rimu htjelo postići, počeli govoriti o  istočnoslavenskoj inačici star(crkveno)slavenskoga jezika kao o najstarijoj, što će još glasnije ponavljati neki hrvatski crkveni dostojanstvenici u 18. stoljeću.

Glagoljaši – svećenici  bili su kroz svoju povijest u pravilu podređeni biskupu latinskoga liturgijskoga obreda i ti su biskupi pokazivali više ili manje snošljivosti prema glagoljaškoj tradiciji. Na početku 18. stoljeća Peraštanin Vicko Zmajević postaje 1701. zadarskim, a 1713. zadarskim nadbiskupom. On će biti ne samo zaštitnik glagoljice nego će nastojati da se otvori posebno sjemenište za popove glagoljaše. Nije dočekao ostvarenje svojih nastojanja. Umro je 1745. u Zadru, a tri godine kasnije splitski nadbiskup Matej Karaman  ostvario je Zmajevićevu ideju i otvorio u Zadru «Seminario Illirico». Važno je uočiti da oba nadbiskupa štite glagoljicu, štite slavenski liturgijski jezik, ali oba su posve odani idejama i postupcima katoličke obnove, a u to je išlo i uvjerenje da je istočnoslavenska inačica staroslavenskoga jedini prihvatljivi opći liturgijski slavenski jezik. Teško da se može točnije ocijeniti istočnoslavenizacija hrvatskih glagoljičnih tekstova nego što je učinila slovenska filologinja Vanda Babič kada je napisala da je istočnoslavenizacija hrvatskih glagoljičnih tekstova bila plod tuđega i umjetnoga, dijelom  političkoga djelovanja rimskoga crkvenoga vrha i nekih hrvatskih zagovornika čistoga i jedinstvenoga crkvenoslavenskoga jezika za sve Slavene.

Jako je važno uočiti da je istočnoslavenizacijom prekinuta jezična veza koja je dotad uvijek postojala unutar samoga glagoljičnoga korpusa, veza liturgijskih i neliturgijskih glagoljičnih tekstova. Oni nikada po jeziku nisu bili isti, ali su svi bili sastavljeni od elemenata hrvatskostaroslavenskoga i elemenata hrvatskih idioma. Svi su ti idiomi doživljavani kao svoji, što nikako nije bio slučaj s ukrajinskostaroslavenskim. Tako je uvijek elitni liturgijski korpus samim glagoljašima postao stran. To tim više što su oni i u beletrističkim i u pravnim tekstovima sve manje koristili hrvatski crkvenoslavenski jezik, a njihovi su tekstovi sve više sastavljani od hrvatskih jezičnih elemenata.

Akademik Stjepan Damjanović / Foto: Grgo Jelavic/PIXSELL

Akademik Stjepan Damjanović rođen je u Strizivojni. Po završetku gimnazije u Požegi 1965. pohađao je Filozofski fakultet u Zagrebu. Diplomirao je ruski jezik te južnoslavenske jezike i književnost 1970., te magistirao 1977. temom Vokalizam korizmenjaka Kolunićeva zbornika. Godine 1982. obranio je doktorski rad Interferiranje hrvatskih dijalekata i općeslavenskoga književnoga jezika u hrvatskoglagoljskim tekstovima XV. stoljeća. Bio je redovni profesor na Filozofskom fakultetu u Zagrebu na Katedri za staroslavenski jezik i hrvatsko glagoljaštvo (Odsjek za kroatistiku). Glavni tajnik Matice hrvatske bio je od 1999. do 2002., a njezin predsjednik je od 2014. godine. Redovni član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti je od 2004. godine.

Ključne riječi:
Stjepan Damjanović

Obratite nam se

Ukoliko imate prijedlog za vijest, pošaljite nam na info@hkm.hr

Rezultati pretrage za pojam:

Danas slavimo sv. Joakima i Anu, Isusove djeda i baku – savršen dan da se prisjetimo i naših ‘neopjevanih heroja