Evanđeoski odlomak Treće nedjelje došašća stavlja pred nas iznova lik Ivana Krstitelja. I dok nas je prošle nedjelje evanđelist Luka informirao o povijesnim okolnostima života i djelovanja Ivana Krstitelja te njegovu temeljnu poslanju, a to je naviještanje krštenja za oproštenje grijeha, ove se nedjelje naracija nastavlja prikazom konkretnosti onoga što samo krštenje znači (usp. Lk 3,1ss). Iz tog razloga evanđelist Luka ove nedjelje stavlja pred nas scenu u kojoj Ivanu Krstitelju pristupa mnoštvo ljudi (usp. Lk 3,10-18), među kojima Luka želi istaknuti na poseban način dvije grupe: carinike (usp. Lk 3,12) i vojnike (usp. Lk 3,14). Razlog njihova dolaska Ivanu jest vrlo jednostavno pitanje: Što nam je činiti? Naime, usprkos Ivanovu naviještanju te doista gorljivoj zauzetosti u najavljivanju Onoga koji ima doći (usp. Lk 3,8-9), narod ostaje zbunjen te traži pojašnjenje. Ivan stoga mora na konkretan način prikazati u čemu će se očitovati nečije obraćenje koje se manifestira primanjem krštenja na Jordanu. Zapažamo, dakle, kako tek puko primanje krštenja, u smislu pristupanja materiji i formi, nije dovoljno ako čovjek ne spoznaje njegov istinski smisao. Dakle, krštenje je za Ivana čin odluke za promjenom života, odnosno obraćenje. No, ono se treba na izravan i jasan način pokazati snažnim u životu pojedinca. Ako je to pak istina, onda će Ivanovo dijalogiziranje s narodom, odnosno s carinicima i vojnicima, ići u smjeru potvrde govora o već poznatom Božjem zakonu iz Staroga zavjeta u kojemu se na konkretan način očitovalo je li osoba uistinu na pravom, odnosno Božjem putu. Što time želimo reći?

Krštenje je za Ivana čin odluke za promjenom života, odnosno obraćenje. No, ono se treba na izravan i jasan način pokazati snažnim u životu pojedinca

Naime, Ivanovi odgovori mnoštvu, carinicima i vojnicima, nisu nešto spektakularno novo, nego pak potvrda onoga što je jednom pobožnom Židovu već bilo poznato. Jer još se u Tori (Petoknjižju ili Zakonu u SZ) kao zapovijed navodi poštovanje bližnjega, odnosno dijeljenje dobara s onima koji nemaju dovoljno (usp. Izl 20-23; Lev 19,11). Isto tako, Petoknjižje nas uči i pravilnom ophođenju prema stvarima koje posuđujemo ili dajemo nekome u vidu privremene pomoći (usp. Izl 20-23; Pnz 5-28). Na koncu, zapovijed o poštivanju čovjeka, odnosno o nenasilju, prisutna je već na prvim stranicama Svetoga pisma gdje je ubojstvo Abela prikazano kao čin koji dopire do Božjeg srca te ga duboko vrijeđa (usp. Post 4; Izl 20,13; Izl 21,12-17; Pnz 19). Prolijevanje krvi, tj. nasilje nad čovjekom koji je kruna Božjeg stvaranja, strašan je čin nepoštovanja Stvoritelja. Na ovaj način je vidljivo kako Ivan u odgovoru na pitanje što nam je činiti, ne donosi neki novi nauk, nego potvrđuje starozavjetni nauk o odnosu čovjeka s Bogom, odnosno čovjeka sa svojim bratom. I onda će se netko opravdano pitati o razlozima Lukina pisanja jednog ovakvog teksta. Gdje pronalazimo odgovor na naše pitanje o smislu Lukina prikaza Ivana i mnoštva?

Naime, Ivanov nauk nije nov, kao što ni Božji zakon nije novi zakon. Na jednak način ni ljudi Ivanove generacije nisu radikalno drukčiji od onih kojima biva upućen prvi navještaj u vidu starozavjetnih uputa za život prikazanih u obliku Božjih zapovijedi i zakonskih kodeksa u Petoknjižju. Ono što pak jest novum Ivanova naviještanja blizina je dolaska Spasitelja, odnosno Isusa Krista. Susret s njim od čovjeka traži obraćenje života. Ono se pak treba odvijati u konkretnosti svakodnevnice. U njoj ne treba tragati za nekim novim zakonom ili normama ophođenja s ljudima, nego iznova otkriti stari Božji zakon koji skladno uređuje suživot ljudi na zemlji.

Susret s Isusom od čovjeka traži obraćenje života. Ono se pak treba odvijati u konkretnosti svakodnevnice. U njoj ne treba tragati za nekim novim zakonom ili normama ophođenja s ljudima, nego iznova otkriti stari Božji zakon koji skladno uređuje suživot ljudi na zemlji

Obraćenje, odnosno krštenje, na taj će način biti odraz promjene našega života u konkretnim datostima svakodnevnice u kojoj sam pozvan prepoznati brata u potrebi te mu direktno pomoći. Ista svakodnevnica neke je učinila vladarima, odnosno upraviteljima. Zapravo nema čovjeka koji u samome sebi na određeni način nije i carinik i vojnik. Svatko je ponekada onaj koji posuđuje te očekuje da mu bude vraćeno. Život nas često učini i onima koji su vojnici, no ponekad zaboravljamo da je temeljna bitka koju trebamo voditi ona sa svojim egom i nutrinom vlastita bića pa postajemo kruti sudci svojoj braći. Neki čak idu do te mjere da postanu i nasilni. Iz navedenih je razloga Ivanov odgovor na pitanje što nam je činiti apsolutno jasan te ga možemo na kraju sažeti u nekoliko konkretnih misli.

Istinski shvaćena Božja blizina (usp. Fil 4,4-7; drugo čitanje ove nedjelje), odnosno Krist u nama i među nama, traži od nas konkretno zauzimanje za brata čovjeka. Još je Prva Ivanova poslanica konstatirala: Ne ljubite riječju i jezikom, već djelom i istinom (usp. 1Iv 3,18). Stoga neka nam ova Treća nedjelja došašća, a i cjelokupno došašće pred nama, bude obnova vjere u Boga koji je Bog s nama (usp. Mt 1-2; Emanuel) te od nas traži ispravno shvaćanje sakramenta krštenja. Naše krštenje treba biti vidljivo po životu nas krštenika. Pođimo u svoju svakodnevnicu i u snazi Ivanova navještaja budimo oni koji budno iščekuju konačni susret s Kristom osnaženi njegovom milošću po daru sakramenta krštenja (obraćenja). 

Uz dopuštenje uredništva, propovijed vlč. Ivana Benakovića prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.