Čovjek je biće želja. One ga prate u njegovu odrastanju od djetinjstva pa do duboke starosti. Želje su dio naše stvarnosti, naše svakidašnjice, našeg identiteta. Dobre želje nas izgrađuju, oplemenjuju, usrećuju i približuju Bogu i čovjeku…

Međutim, ima i drugačijih želja koje nas ne izgrađuju; želja koje podržavaju našu sebičnost i naš egoizam, našu ranjivost.

Ljudi velikih želja obično su idealisti, genijalci koji nose vedrinu, kreativnost i nadu u život.

Njihove želje imaju jasan cilj i uvijek su usmjerene prema nekom dobru koje nas usrećuje i posvećuje.

Među tim idealistima i genijalcima možemo prepoznati ljude jake vjere, molitve i sebedarja. To su bili zapravo svi Božji ljudi i prijatelji, kao i sveci. Jedna od njih je i sv. Terezija od Djeteta Isusa i Svetoga Lica.

Bila je svetica malih i velikih želja koje je ugradila u svoje odrastanje od najranije dobi do kraja svojega života.

Znala se diviti Bogu u sitnim cvjetićima na livadi koje je s tatom promatrala na šetnjama, cvrkutu ptica, šumu vjetra i dalekim žamorima i usred svega toga njezina dječja duša bi uronila u duboku molitvu snivajući o Nebu.

Kao karmelićanka nastavila je s nutarnjom molitvom i meditacijom na jedan dublji način. I tada se divila Božjoj dobroti i ljubavi usred proživljavanja suhoća, kušnji i sumnje.

Znala je uskliknuti: „Sve ću dati Isusu, ni mrvicu svoje ljubavi neću dati stvorovima… On hoće da sve bude za njega! Pa dobro, sve će biti za njega, ama baš sve!ˮ (Prazne ruke 27 str., Pismo 76.),

„Htjela bih ga tako ljubiti!… Ljubiti ga više nego što je ikad bio ljubljen!ˮ (Pismo 74).

Upravo gore spomenute misli bile su temelj njezine svetosti. I tu je bila hrabra i vjerovala je dragomu Bogu da će On ispuniti njezine želje i da ona može uz svu svoju malenost i sićušnost težiti za svetošću i postati svetica.

Ta ona je bila osoba velikih želja, vjerujući da je Gospodin vodi svojim putovima svetosti. (usp. Prazne ruke, 62. str.)

Mala Terezija / Foto: Facebook

Možda se pitamo: „A što je bila za sv. Tereziju svetost?ˮ

Ona nam sama o tome govori u svojim spisima: „Moja jedina želja jest uvijek činiti Isusovu volju!ˮ (Prazne ruke, 27 str., Pismo 74.).

Svetost, dakle, za Tereziju jest: vršiti Isusovu volju.

U tu volju utkane su sve njezine želje, planovi, očekivanja, njezini duhovni usponi i padovi, njezino odrastanje. Tako da možemo reći da je Terezija imala samo jednu želju; biti sveta vršeći volju Božju.

Bila je vrsna poznavateljica Evanđelja i nadahnjivala se na životu i primjeru Krista Gospodina čija je hrana bila vršiti volju Očevu (usp. Iv. 4,34). On je zbog volje Očeve i došao na svijet da nas spasi, otkupi i posveti.

Ponekad nam se čini da je ta volja Božja nejasna, teška i neprihvatljiva, a nerijetko mislimo da bi ta volja Božja mogla biti i drugačija…

Svakako da bi mogla biti i drugačija po našim mjerilima i spoznajama. I za Isusa je mogla biti volja Božja drugačija. Možda bez križa koji je prihvatio za naše spasenje? Međutim, to bi onda bila naša volja koja nas zaustavlja na Božjem putu i ne dozvoljava Bogu da bude naš Bog i da nas oblikuje po svojem promislu.

Ipak, Isus je bio uvijek u volji Božjoj i došao je na svijet da bi ju ispunio.

On je znao da je volja Božja ono najbolje što mu šalje Otac.

Znao je da se po volji Božjoj sjedinjujemo s njim i s Ocem. Jednako tako, bilo mu je poznato da po volji Božjoj zadobivamo mir, radost i snagu za sve životne situacije i probleme.

Živo vjerujem da su sv. Mala Terezija i toliki sveci, Božji prijatelji, znali duboko cijeniti život u volji Božjoj i da su po toj spoznaji osvojili Kraljevstvo Božje u sebi i oko sebe, te proslavili Gospodina.

Tko zna bismo li danas imali u Crkvi sv. Malu Tereziju i brojne svece da nisu prihvatili volju Božju i da su je zanemarili?

Nitko ne može znati gdje bi završila sv. Mala Terezija da nije surađivala s voljom Božjom i s Božjom milošću.

Život po volji Božjoj je zapravo život trajne molitve, trajnog susreta s Gospodinom, a molitva je, kako nas uči Svetica iz Lisieuxa: „Zanos srca, jednostavan pogled upravljen k nebu, poklik zahvalnosti i ljubavi u krilu kušnje kao i u krilu radosti; ukratko, ona je nešto veliko, nešto nadnaravno, što mi širi dušu i sjedinjuje me s Isusom.ˮ (C, 25 b, 233 str.).

Po tim susretima s Isusom u molitvi čovjek se približuje Gospodinu i svemu onome što je Božje.

Sva naša duhovna nastojanja da odgovorimo na Božju ljubav zapravo možemo svesti samo na jednu želju da budemo uvijek u volji Božji i da ga tako razveseljujemo.

 Meditaciju je priredila klauzurna karmelićanka iz Samostana Kraljice Karmela u Brezovici.

„Meditacije iz Karmela“ emitiraju se svakodnevno od Pepelnice do Uskrsa u 6:15 na Hrvatskom katoličkom radiju, ususret dolasku relikvija sv. Male Terezije i njezinih roditelja sv. Ljudevita i Azelije Martin u Hrvatsku.