Današnji odlomak Evanđelja potrebno je smjestiti u kontekst – posrijedi je Posljednja večera i svete riječi koje Isus ostavlja svojim učenicima. Dok se oprašta od učenika, oni imaju određena pitanja (a kako i ne bi!). Evanđelist Ivan donosi nam pitanja koja bismo zasigurno i mi sami htjeli postaviti Učitelju. Tako Petar veli: Zar da ti meni pereš noge? Potom učenik kojega je Isus ljubio: Gospodine, tko ćete izdati? Ponovno Petar: Gospodine, kamo to odlaziš? a iza njega Toma: Gospodine, ne znamo kamo odlaziš. Kako onda možemo put znati? Pa Filip: Gospodine, pokaži nam Oca i dosta nam je! I napokon Juda, ne Iškariotski, pita Isusa: Gospodine, kako to da ćeš se očitovati nama, a ne svijetu?

Ako netko svoj život želi vezati za Isusa, onda je pozvan poštivati Njegove zapovijedi.

Ono što im Isus odgovara sadržaj je odlomka Evanđelja koje smo danas čuli. Pitanja! Pitanja! Pitanja! O kako su dobrodošla pitanja, jer nas ona uvijek vode naprijed. Izreka nam kaže kako ne postoje glupa pitanja. Pitanja su znak živosti, no da bismo odgovorili na njih potrebno je odvojiti vrijeme. Stoga je hvalevrijedno kad se roditelji tako ponašaju i odgovaraju djeci na pitanja, jer ako im oni ili starija braća, bake i djedovi ili drugi njima bliski ljudi ne ponude odgovore, djeca će odgovore na svoja goruća pitanja potražiti negdje drugdje.

Prva rečenica koju smo danas čuli u Evanđelju bila je: ‘Ako me tko ljubi, čuvat će moju riječ, pa će i Otac moj ljubiti njega i k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti.’ Isus govori o bezuvjetnoj ljubavi, besplatnoj ljubavi koja ništa ne traži. No zanimljivo je primijetiti kako na ovome mjestu jedini put traži nešto za sebe: Ako me tko ljubi. Možemo i ne razumjeti ovaj zahtjev, pa pomisliti kako Isus želi na sebe navezati osobe, tražeći u tome neku vlastitu korist. Tražiti da se bude ljubljen, može nam se činiti egoističnim. No nije to ono što Isus kaže, nego ako se netko želi vezati za Njegov život, kao što to čine zaručnici, tada to znači imati zajednički projekt života. Ako netko svoj život želi vezati za Isusa, onda je pozvan poštivati Njegove zapovijedi. Jedina Isusova zapovijed jest ljubav, ljubav koja se očituje u različitim uvjetima i okolnostima, mjestima i međuljudskim odnosima. Radi se o jednoj zapovijedi: zapovijedi ljubavi.

Isus je bio na pomoć učenicima i sada, kad napušta svijet, šalje jednog drugog Branitelja – Duha Svetoga. Ulogu je Duha Svetoga biti blizu i na pomoć čovjeku.

Isus se očituje onima koji su spremni krenuti za njim. Tko ulazi u odnos takve ljubavi, može vidjeti i Isusovo i Očevo lice. Korisno je primijetiti kako se monasi u Pravoslavnoj Crkvi nazivaju ‘podvižnici’. Ljubiti Krista, znači odvažiti se na podvig, životni podvig! Kad bismo tako razumijevali Isusove riječi, bi li mladići i djevojke češće pronalazili u Kristovoj poruci izazov za vlastiti životni podvig, ostvarenje privlačnih ideala, zahtjeva, ali i ostvariv životni plan?

Juda svojim pitanjem upućenim Isusu kao da izražava razočaranje jer vjerojatno želi da se Isus očituje cijelom svijetu, stoga je u tome i ljepota toga pitanja. No Isus odgovara da se može očitovati samo onima koji prihvaćaju ljubav kakvu On daje. Svijet ima drukčiji pogled na život, na uspjeh. Ponuda koju Isus daje jest ponuda ljubavi, darivanje svoga života. On govori da se ne može očitovati svijetu, tamo gdje nema prihvaćanja njegove ponude ljubavi. Pa će i moj Otac ljubiti njega i k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti. Bog je ljubav i tko ulazi u sintoniju s ljubavlju Isusovom, ulazi u zajedništo i s Bogom Ocem. Što znači boraviti, nastaniti se? Znamo da smo hram Božji. Kad dopustimo da ono božansko u nama stanuje, da se izrazi, onda se to i naizvan očituje.

Duh Sveti nas potiče na ljubav, da se ponašamo kao djeca Božja i činimo od našega života dar ljubavi za druge.

Ako prihvaćamo božanski život, u simfoniji smo s Isusovom ljubavlju, onda se ta ljubav očituje i u našem životu, postajemo drukčiji, tada se ljubav nastanjuje među nama. Zemlja se obnebljuje (postaje dio neba). Isus je obećao da će uvijek ostati s nama. On je prisutan u euharistiji, ali isto tako i među siromasima, zatim tamo gdje su dvojica ili trojica sabrani u njegovo ime. Isus je prisutan u zajednici koja moli i koja sluša njegovu riječ. Njegova je prisutnost očita u svakom učeniku koji ljubi. Isus se očituje u svakom učeniku. Kad učenik ljubi, njegove su riječi Isusove riječi.

Iza toga slijedi obećanje Branitelja. Otac će vam dati Branitelja, Tješitelja. Branitelj je onaj koga zovemo u pomoć. Isus je bio na pomoć učenicima i sada, kad napušta svijet, šalje jednog drugog Branitelja – Duha Svetoga. Ulogu je Duha Svetoga biti blizu, na pomoć čovjeku. Mi imamo potrebu da je netko uz nas. Toliko je situacija kad imamo potrebu da je netko s nama, da ostaje s nama, da doživljavamo njegovu/njezinu prisutnost. Potom, Duh Sveti će vas uvoditi u svu istinu, kaže Isus. Što to znači? Zvuči li nam ovo previše teoretski? Može biti!

Duh Sveti nas potiče na ljubav, da se ponašamo kao djeca Božja i činimo od svoga života dar ljubavi za druge. Duh Sveti nas hrabri da budemo ono što po Božjem naumu i jesmo. Baš kao što vinova loza po svojoj naravi daruje plod jer je u njezinoj bȋti darovati grožđe, tako i Duh Sveti nas uvodi u logiku dara, logiku darovanog života, logiku božanske klice u nama. U euharistiji zazivamo Duha Svetoga ruku ispruženih ponad darova kruha i vina, kako bi posvetio darove da postanu Tijelo i Krv Gospodina našega Isusa Krista. Duh Sveti je i u nama djelatan kad i sami ono što blagujemo i pijemo, kruh i vino, pretačemo u svakodnevni život, kad uprisutnjujemo nebo na zemlji, kad postajemo podvižnici obnebljene, Bogom obljubljene zemlje.

Uz dopuštenje uredništva, propovijed vlč. Josipa Bošnjakovića prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.