Sv. Katarina Labouré, redovnica Milosrdnih sestara sv. Vinka Paulskog, čijim zalaganjem je nastala i proširila se pobožnost Gospi od čudotvorne medaljice, u svom je životu imala nekoliko ukazanja Blažene Djevice Marije. Prvo ukazanje, prenosi Aleteia, zbilo se u noći između 18. i 19. srpnja 1830. godine u samostanu u Parizu, a svjedočanstvo koje je diktirala sama redovnica po nalogu svojih nadređenih otkriva kako se vizija presvete Djevice dogodila posredstvom ljupkog nebeskog bića kojega je s. Katarina doživjela kao svog anđela čuvara.

18. srpnja 1830., uoči blagdana sv. Vinka Paulskog, sestra Katarina pošla je u krevet kao i obično. “Oko pola sata do ponoći začu kako netko zaziva njezino ime – “Sestro Labouré!” – naglašeno tri puta zaredom. U taj mah, potpuno se probudivši, razmaknu zavjesu s one strane odakle je dopirao glas i što vidje? Dijete očaravajuće ljepote; moglo je imati 4-5 godina, odjeveno u bijelo, a iz njegove plave kose, kao i iz čitavog njegova bića, izbijale su zrake svjetlosti koje su osvjetljavale sve što ga je okruživalo: “Dođite – reče ljupkim glasom – dođite u kapelu, čeka Vas presveta Djevica!” Ali, sestra Katarina (koja je spavala u velikoj spavaonici) u sebi je pomislila: „ Čut će me, otkrit će me…” “Ne brinite – nastavio je dječak odgovarajući na njezinu misao. Jedanaest i trideset je, svi spavaju, idem zajedno s Vama.”

“Na te riječi, ne mogavši ​​odoljeti pozivu ljupkog vodiča koji joj je poslan, sestra Katarina brzo se odjenula i slijedila dječaka koji joj je hodao slijeva, raznoseći snopove svjetlosti kamo god je prolazio; i posvuda su bila upaljena svjetla, na veliko iznenađenje redovnice. Njezino iznenađenje je bilo još veće kad je vidjela da se vrata otvaraju na dječakov dodir vrhom prsta, a zatim je ugledala kapelu iznutra potpuno osvijetljenu, što ju je, kako je rekla, „podsjetilo na ponoćnu misu”. Dječak ju je poveo do oltarne pregrade; tu je kleknula, dok je njezin nebeski vodič ušao u svetište gdje je stajao slijeva.

“Trenuci čekanja sestri Katarini činili su se vrlo dugi; naposljetku, oko ponoći, dječak joj reče: “Evo presvete Djevice, evo je!” U tom trenutku, ona začu lagani šum s desne strane kapele, sličan šuštanju svilenog ogrtača. Ubrzo potom pojavila se gospođa iznimne ljepote i sjela u svetištu na mjesto koje inače zauzima predvoditelj slavlja, s lijeve strane. Položaj, stav, držanje i žućkasto-bijeli ogrtač s plavim velom podsjećali su na prikaz sv. Ane na slici postavljenoj iznad. Ipak, to nije bilo isto lice, a sestra Katarina promatrala je i dalje boreći se sa sumnjom. Odmah potom dječak joj je progovorio muškim glasom vrlo glasno te joj uputio stroge riječi, pitajući je nije li Kraljica neba gospodarica da se ne bi mogla predstaviti jadnoj smrtnici u onakvom obliku u kakvom želi. Na te riječi prestalo je svako oklijevanje, redovnica je samo slijedila svoje srce i bacila se pod noge presvete Djevice, stavljajući joj ruke na koljena, kao što bi to učinila s vlastitom majkom.”

Uslijedio je dug i vrlo prisan razgovor između Kraljice neba i skromne redovnice. “Ne bih znala reći – objasnila je – koliko sam dugo ostala s presvetom Djevicom; ono što znam jest da je nakon dužeg razgovora sa mnom nestala poput sjene koja iščezava… Ustavši, ugledala sam dječaka na mjestu gdje je ukazanje počelo; rekao mi je: “Otišla je”, i ponovno, hodajući mi slijeva, vratio me na isti način kao što me je i doveo, odašiljući nebesko svjetlo… Vjerujem da je to dijete moj anđeo čuvar, jer sam ga žarko molila da mi pomogne da vidim presvetu Djevicu… Kad sam stigla do kreveta, čula sam kako odzvanja dva sata i nakon toga više nisam zaspala.”